Većina ljudi nastavlja po starom – žali se, ali ne reaguje. A upravo ta pasivnost, možda više nego sama inflacija, postaje najveći problem...
Dok se svi žale, ali malo ko reaguje, cijene u Crnoj Gori već neko vrijeme neumoljivo rastu. Voće, hrana, stanovanje, režije – sve to postaje skuplje, a građani uglavnom i dalje troše istim tempom, kao da se ništa ne mijenja. Ipak, promjene su tu i itekako utiču na svakodnevni život.
Prema podacima MONSTAT-a, godišnja stopa inflacije u junu 2025. godine iznosila je oko 4,2%, dok je u avgustu dostigla približno 4,6%. Posebno su izraženi skokovi u određenim kategorijama – cijene voća, na primjer, porasle su gotovo 19% na godišnjem nivou. Iako Crna Gora ima prosječan nivo cijena potrošačkih roba i usluga koji iznosi oko 63 do 64% prosjeka Evropske unije, rast cijena je opipljiv, dok kupovna moć građana ne raste istim tempom.
Najveći udari na džep dolaze iz oblasti koje su osnovne za život. Troškovi stanovanja, vode, struje i gasa porasli su i do 7% godišnje, a cijene hrane i nealkoholnih pića za više od 5%. Usluge poput ugostiteljstva bilježe dvocifren rast, dok je jedino transport donekle stabilan, s manjim oscilacijama. Sve to znači da troškovi života rastu – naročito kada su u pitanju najosnovnije potrebe – dok prihodi većine građana ostaju isti ili rastu neznatno.
Ipak, i pored očiglednog pritiska na budžet, ponašanje potrošača gotovo da se ne mijenja. Ljudi se žale, ali nastavljaju da kupuju kao ranije, trošeći na iste proizvode i u istim količinama. Nedostaje organizovanog otpora, svijesti o potrošačkim pravima i kolektivnog pritiska na tržište. Mnogi se jednostavno mire sa situacijom, svjesni da „što se mora, mora“ – osnovne potrepštine ne čekaju, pa se kupuje čak i kada se osjeća nemaština.
Kada se cijene u Crnoj Gori uporede sa onima u ostatku Evrope, razlika više nije tako velika kao što je nekada bila. Prosječan nivo cijena potrošačkih dobara i usluga iznosi oko dvije trećine prosjeka Evropske unije, dok su cijene hrane i nealkoholnih pića dostigle oko 87% evropskog prosjeka. To znači da je Crna Gora već vrlo blizu nivoa cijena mnogo bogatijih ekonomija, ali sa višestruko manjim platama. U praksi, to stvara začarani krug – građani plaćaju sve više, a zarađuju tek nešto malo više, što vodi ka postepenom slabljenju kupovne moći i standarda.
Realno gledano, troškovi života rastu brže nego što većina prihoda može da isprati. Uz to, odsustvo masovne reakcije potrošača i nedostatak organizovanog pritiska znače da tržište funkcioniše gotovo bez kontrole odozdo. Pritisak na cijene dolazi uglavnom spolja – iz uvoznih lanaca, poreza i troškova transporta – dok domaći mehanizmi zaštite ostaju slabi. Ako se ovakav trend nastavi, a građani ne promijene navike ili država ne preduzme ozbiljnije mjere, rast cijena će postati još veći teret za domaćinstva, posebno za one sa nižim primanjima.
Crna Gora se, dakle, nalazi u periodu kada inflacija nije ekstremna, ali je dovoljno uporna da potkopa svakodnevni život prosječnog građanina. Cijene još uvijek nisu dostigle nivo bogatijih evropskih zemalja, ali im se brzo približavaju. Uprkos tome, većina ljudi nastavlja po starom – žali se, ali ne reaguje. A upravo ta pasivnost, možda više nego sama inflacija, postaje najveći problem.