Prolazile su decenije da bi ga neko pobedio. Rivale teške po 130 i više kilograma bacao je na strunjaču kao klince. Svaki trening je bio kao poslednji. Takav se neće ponovo roditi.
On je živa legenda ne samo ruskog, već svjetskog sporta.
Aleksandar Kareljin (52) nije samo najveći rvač u istoriji, koji je znao isključivo za pobjede i za paklen rad, već je i takmičar kakav se vjerovatno nikad neće pojaviti.
Osvajao je međunarodna zlata od juniorskih dana 1985. pa do 2000, kada se povukao posle jedinog poraza na olimpijskim igrama – u finalu Sidneja.
I pored toga što je pobijedio u 887 od 889 mečeva i pored priče o uspjesima i medaljama koje je teško nabrojati, Kareljinovi poštovaoci najviše ističu njegovu posvećenost i njegove treninge koji se decenijama prepričavaju kao legende.
Div iz Novosibirska (191 centimetar, 130 kilograma) u kom živi i danas, bio je najsnažniji šampion svog sporta u istoriji. Toliko je bio jak da su ga godinama optuživali za doping, nazivali ga "Eksperiment", konstantno testirali, ali nikad mu nisu pronašli bilo šta što bi bacilo mrlju na njegove impresivne uspjehe. Njegov odgovor je bio kratak i veoma snažan.
"Niko ne može da do kraja povjeruje u to da sam prirodan. Najvažnija droga je da trenirate kao ludak – ali zaista kao ludak. Ljudi koji me optužuju su oni koji u životu nijednom nisu trenirali onako kako ja treniram svakog dana", jedna je od najcitiranijih njegovih izjava na internetu.
O tome kako je radio ruski barjaktar sa Olimpijskih igara '88, '92 i '96 snimani su i dokumentarni filmovi i ispredane fantastične priče.
Na početku je trenirao tri puta nedjeljno, a kada je postao ozbiljan takmičar radio je svaki dan. U vrijeme priprema za velike turnire trenirao je tri puta dnevno.
Ponedjeljkom ujutru trčao je kroz sibirski snijeg više od 10 kilometara. Uveče bi svakog dana radio na strunjači sa sparing-partnerima, s tim da bi srijedom sa njima igrao košarku, ali veoma specifičnu, jer je više ličila na ragbi nego na košarku. Naravno, umjesto "basketare" igralo se "medicinkom".
"Iz benča" je dizao 200 kilograma, što mu je davalo snagu za nevjerovatne poteze, a uz ogroman rad u teretani, snagu je sticao i veslanjem. I aktuelni olimpijski šampion, Rus Abdulrašid Sadulaev, i danas citira Kareljinove riječi da je za rvače "200 odsto važno da veslaju".
Da bi treninge učinio što raznovrsnijim "ubacivao" je i igranje fudbala, konstantno je trčao i održavao gipkost gimnastičkim vježbama. Uz to, kod kuće se hranio tradicionalnom ruskom kuhinjom i postio je pred velike pravoslavne praznike, a u literaturi je nalazio načine da taj post ne utiče na njegove treninge i snagu o kojoj je pričao cio svijet.
Amerikanci su ga nekoliko puta intervjuisali još u doba SSSR i iz tog perioda ostala je čuvena anegdota o frižideru. Ukratko, snagator iz Sibira nije plaćao isporuku kada je kupovao bijelu tehniku. Sve je nosio sam. Ali baš sam.
"Naravno da mi je drago zbog moje snage. Ona mi daje samopouzdanje. Kada sam kupio frižider, odnio sam ga sam na osmi sprat. Zaista shvatam da nisam obična osoba. Mogao bih da pobjeđujem na takmičenjima pristojnim rezultatom, ali pošto sam atipičan, moram da pobjeđujem na neobične načine", rekao je u intervjuu za američki "Sports ilustrejted" 1991. godine.
Njegov zaštitni znak bilo je "Kareljinov hvat" ili "obrnuti pojas", kako ga je zvao. Dok je protivnik ležao na stručnjači i trudio se da tu ostane, div iz Novosibirska bi ga podigao i snažno bacio. Kada je bio pravilno izveden, taj potez je donosio pet poena. Kareljin ga je koristio u oko 800 od svojih 889 mečeva. Ponekad i nekoliko puta u rundi, ali je obično bilo dovoljno jednom da to izvede za pobjedu.
"Reći ću vam iskreno, nekad je jedan hvat bio dovoljan. Malo puta se događalo da je neko od protivnika htio da dva puta 'leti sa drugog sprata'", kaže Kareljin
.
Amerikanac Rulon Gardner, koji mu je u Sidneju nanio teži od dva poraza u karijeri (Kareljin je priznao da je plakao posle toga), iskreno je otkrio kako je izgledala priprema za borbu protiv nepobjedivog Rusa.
"Kada si rvao sa njim, samo si mogao da se nadaš da te ne obruka ili da te ne povrijedi. U našem prvom meču me je podigao, bacio i slomio mi dva vratna pršljena. To me je baš uplašilo", rekao je olimpijski šampion iz 2000. i Kareljinov poslednji rival.
Do njihovog istorijskog meča Rus nije izgubio 13 godina, a čak šest nije dozvolio protivniku poen!
Kako je izgubio u poslednjem meču karijere, posle kojeg je ostavio patike na borilištu i tako simbolično ozvaničio kraj?
Prije svega, razlog je bila težina američkog borca, koji je posle tog uspjeha osvojio bronzu u Atini 2004, ali je prolazio i kroz teške stvari u privatnom životu – preživio je strahovit udes na motornim sankama, pad aviona u Juti posle kojeg je plivao sat u ledenoj vodi, a potom je i bankrotirao.
Prosto, Kareljina su prethodne borbe tog dana dovoljno iscrpjele da ne bude u stanju da podigne momka iz Vajominga. Uz to, "svježe" promijenjeno pravilo donijelo je Gardneru odlučujući poen u trenutku u kojem je Kareljin prvi popustio u klinču. Rusu je popustila koncentracija i to ga je koštalo zlata.
Razočaran, Kareljin se dugo oporavljao od neuspjeha u Sidneju, ali je bol postajao manji dok je vrijeme prolazilo. Svakako je pomoglo i to što je u Novosibirsku bio dočekan kao heroj.
"Do tada sam mislio da se toliko ljudi okuplja samo na sahranama. Šetali su, nosili su svoju djecu kao bukete cvijeća, samo da bi me nekako utješili", rekao je prije nekoliko godina ruskim medijima.
Boljelo ga je, ali nije promijenilo odluku. Navikao je na bol kroz karijeru, ali onaj drugačiji - fizički
Naravno, povrede su bile neizbježne, ali ni lomovi i hematomi nisu uspijevali da ga zaustave. Kao ni protivnici.
Kada je imao 15 godina, Kareljin je slomio nogu na treningu, a majka mu je u bijesu spalila opremu za trening u šporetu na drva. Od tada je lomio ruku dva puta, rebra 13 puta, a nezaboravne su priče sa Evropskog prvenstva u Budimpešti 1996, gdje je tako pokidao grudni mišić tokom takmičenja da su doktori predviđali da neće moći da pomjera ruku mjesecima.
Ipak, i tako povrijeđen postao je šampion Starog kontinenta, posle toga je bio hitno operisan u Rumuniji, a tri mjeseca kasnije otišao na Olimpijske igre u Sidneju i osvojio, naravno, zlatnu medalju.
O njegovoj snazi, njegovim treninzima i njegovim pobjedama još godinama i decenijama će se pričati priče, a oni koji su pratili rvanje u njegovoj eri moći će da kažu da su vidjeli nešto neponovljivo.
Jer se takav šampion neće ponovo roditi.