Nemanja Majdov otkriva zašto je prešao iz Bosne i Hercegovine u Srbiju i kako je postao šampion svijeta i Evrope u rvanju.
Nemanja Majdov (30) jedan je od najboljih srpskih džudista 21. vijeka i našoj zemlji donosio je medalje sa svih mogućih turnira, uključujući i zlato sa Svjetskog prvenstva 2017. godine, kao i sa Evropskog prvenstva 2023. godine u kategoriji do 90 kilograma. Ono što pak mnogi ne znaju o njemu je put koji je prešao da bi stigao do ovih visina, bilo je tu mnogo odricanja i njega i njegove porodice koja mu je bila oslonac, prije svega otac Ljubiša koji je trenirao Nemanju i starijeg brata Stefana.
Mnogima je i nepoznato da je prvo počeo da se takmiči pod zastavom Bosne i Hercegovine, kako je rođen u Istočnom Sarajevu, međutim vidio je da od pomoći nema ništa. Zato mu je Srbija pritekla u pomoć, finansijski i na sve druge načine, a Majdov nam je vratio silnim medaljama i borio se i sa suspenzijama.
Zašto je Majdov izabrao Srbiju umjesto BiH?
"Brat i ja smo prešli da se borimo za Srbiju 2013. godine. Ja sam se borio za Bosnu do 2011. godine, bio sam prvi na svjetskoj rang-listi za kadete do 60 kg pod zastavom BiH. Takođe, 2012. isto sam bio pod BiH, ali osim stiska ruke ne dobiješ ništa. Već sljedeće godine budem seniorski prvak Srbije", ispričao je Nemanja Majdov u podkastu "Inkubator".
"Tad je taj period bio što smo išli - tata me vodio sa 'stodvadesetčetvorkom' u Kijev, sa autom u Berlin, u Teplice, Lajbnic, Pariz. Tu smo spavali u autima", naveo je Majdov i dodao: "To su teška vremena kojih se ja ne stidim, zato što je to moj put i ja nikad ne bih postao šampion kao što sam postao da sam imao sve. Jednostavno, nijedan šampion ne postaje iz komfor zone i niko nikad nije napravio priču iz komfor zone, to da se zna. Pravi šampion, sad govorim o svjetskim razinama".
"Tad smo mi, to je 2012. godine, pobijedili Evrokup u Zagrebu i tadašnji, a i sadašnji predsjednik saveza Todorov, koji je tad bio u Crvenoj zvezdi, vidi da sam osvojio taj Evrokup. Pita ko je ovaj mali iz Istočnog Sarajeva. Zovne me Zvezda, tad odem tamo u Beograd kod njih šest mjeseci na pripreme da me vide, ja i brat, da pređemo za Zvezdu. Od tad kreće bukvalno program, finansiranje, sve. Jer ne možeš ti više... Mi smo iscrpili te svoje kredite, tata i mama, za te godine s autima, nemaš ti više gdje dići kredit, nemaš ni 100 kredita", naglasio je.
Sve krenulo uzbrdo, a onda koljeno
Nemanja Majdov priseća se da je po prelasku da nastupa za Srbiju sve bilo idealno, do najteže povrede: "To se tačno desilo kad je trebalo da se desi, da nas neko veći preuzme. Brat Stefan je ostao da studira u Beogradu, a ja sam se odmah vratio u Istočno Sarajevo kod tate na moju vrstu treninga, jer mi imamo svoj neki sistem i dan danas. Tad je krenulo sve uzbrdo. Budem prvak Evrope, pa 2014. i 2015. budem dva puta šampion Srbije seniorski, kao najmlađi ikad. Sa 18 godina tučem sve te seniore, dobijem stipendije, i tad, 2015. godine, pukne mi koljeno u finalu seniorskog prvenstva Srbije".
"Radim finale, šampion Srbije dobija 500 evra stipendiju godinu dana, koju sam ja obezbijedio godinu ranije. To je meni kao da dobijem milion", prisjetio se Majdov i dodao: "Ja sa 18 godina, prve pare, i ja je branim sljedeće godine. Pukne mi koljeno u finalu, prvi napad. Čovjek mi nekako legne, nisam vidio neku tehniku, on me cimne naprijed-nazad, ostane mi noga među njegovim, legne mi butinom i noga mi ode bukvalno pod 90 stepeni. Ja skiknem i čovjek me stvarno u sekundi pustio".
"Odem na bok i tad mi je puklo, to je prvi put da mi je puklo koljeno, ja nisam doživio taj osjećaj nikad u životu. Evo, poslije jesam, pa znam šta se dešava. Dođe doktor, a ja mu govorim da traži dva napada, daj mi dva napada da probam ustati, da probam pobijediti. I ja ustanem, sljedeći napad uđem u kost, nešto se spetljamo, on padne, a ja odbranim titulu".
Doktori rekli: Fenomen
Kako je ispričao Majdov, na magnetu je saznao da je pukao zadnji ukršteni ligament, da je medijalno-kolateralni potpuno uništen, da je oštećeni meniskus i prednji ukršteni: "Bukvalno tri ligamenta od četiri su pukla", priseća se Majdov.
"Meni doktori kažu: 'Druže, ovo je fenomen. Obično ljudima pukne jedan ligament, tebi su pukla tri, kao da te auto udarilo'. Meni je tako nekako ostalo, imam ja i sliku i snimak, to je baš nekako pod 90 stepeni noga. Mi krenemo tad, super, ja sad to slavim jer sam prvak Srbije, obezbijedio stipendiju, a s druge strane nisam ni svjestan šta je. I onda odeš doktorima... obilazili smo sve žive doktore, od Hrvatske, Srbije do BiH, i meni je bukvalno 9 od 10 doktora reklo u lice: 'Druže, to je to.'"
Na kraju, nije dopustio Nemanja da mu to slomi duh, nastavio je da gradi karijeru: "Kao klinac tučeš sve, krećeš da vraćaš neke stipendije, pare, programe. Juniorski prvak Evrope, Srbija me proglasila najboljim mladim sportistom Srbije - prvi put da je neki džudista to bio, pored košarkaša, fudbalera i tako dalje. Kreneš da gradiš svoje ime, svoj brend. Mi samo ustanemo i kažemo: idem dalje, nemoguće. Ne mogu ja da se pomirim s tim da sve te vizije, to što sam ja pisao, da to pada u vodu. Ja ne znam ništa drugo da radim, šta da radim drugo, nisam takav čovjek".