Ana Ivanović je ispričala i neke malo poznate detalje sa početka svoje karijere i koliko su joj teško padali porazi tada.
Ana Ivanović je sada posvećena porodici, uživanju sa svoja tri sina i stvarima koje nisu direktno vezane za tenis. Nije joj bilo lako da se izbori, da trenira, posebno na početku karijere u vrijeme rata, bombardovanja i svega kroz šta je prolazila naša država devedesetih godina.
"Nije uopšte bilo lako, da smo znali kako će da izgleda, niko se ne bi usudio. Djelovalo je da je bila kao zanimacija pred školu. Mama je htjela da me upiše na folklor. Bilo je više nešto da dijete radi, pričali su ljudi sa sam talentovana, ali niko nije mogao da sanja gdje će da nas odvede. To je bilo najteže vrijeme za našu zemlju. Rat, neizvjesnost, ne zna se šta će biti sutra, a tu je dijete koje se bavi skupim sportom. Oni su uvijek bili uz mene, brat je odrastao na teniskim terenima, puzao, napravio prve korake, vikende su provodili sa mnom", počela je Ana razgovor u podkastu "(Ne)uspjeh prvaka" kod Slavena Bilića.
Pričala je posebno o svojim roditeljima, ocu Miroslavu i majci Dragani.
"Tata je igrao košarku, bio talentovan, nije imao podršku oca. Nije smio da se bavi sportom jer je tada bilo važno da ima posao i da studira. Tata me je vodio na treninge od početka, tako sam i radila, kroz mene je imao to što možda on nije imao. Davao mi je podršku, bio uz mene, nikad pritisak."
Prisjetila se i čuvenog bazena u kom je trenirala kao i Novak Đoković i drugi srpski teniseri koji su tada počinjali.
"Nisu imali tada način da griju bazen unutra, mi smo imali teren sa šljakom napolju, a nije bilo balona za tenis da možemo da igramo kada je hladno. Isplatilo im se da stave teniski teren u bazen. Stavili su običan tepih tu. Ubacili teniski teren sa dubl poljima. Potražnja je bila velika, pa su onda stavili dva terena bez dubl polja, dva terena jedan pored drugog, onako dijagonalno. Zašto sam imala dobru forhend paralelu? Imali smo nepisano pravilo da se ne igraju dijagonale, zbog zida od bazena, pa je paralela mogla da bude dobra. Sigurno mi je taj zid pomogao za moju paralelu. Nisam mogla da igram paralelu, htela sam uvijek da paralela bude bolja, to mi je pomoglo za preciznost."
"Otac je došao krvav i rekao nikad više"
Pamti i jednu priču sa početka kada je roditeljima rekla da ne želi da oni troše bonove na nju i tenis, već za nešto što je bitnije.
"Istina je. Bilo je za vrijeme bombardovanja, bonovi su bili za benzin. Klub mi nije bio previše daleko, ali se dešavalo da idem dva puta dnevno. Rekla sam tati da ne troše bonove na mene, već da idemo biciklom, jer je bilo daleko Zemun - Novi Beograd. Ja sam imala 'BMX' bicikl, otac je imao 'Poni', pa je moralo da se diže sjedište. Bilo je smiješno, tata je nosio moju torbu. U jednoj ulici su bile šine neka kola su tada naišla, tata se okrenuo da vidi da li sam ja okej, torba mu je pala, okrenuo je volan, pao je na zemlju, raskrvario se, sav krvav je došao i rekao da nikad više tako nećemo ići."
Ne zaboravlja ni razgovor sa majkom kada je shvatila da mora da promijeni način treniranja.
"Iskreno, to je jedan od emotivnijih momenata. Imala sam 10-11 godina. Trenirala sam samo u grupi, bila su djeca koja su individualno radila i vidjela sam da oni igraju bolje. Već sam pobjeđivala djecu u grupi, htjela sam da napredujem. Roditelje sam pitala za individualne treninge, rekli su mi da je preskupo. Mama je kuvala ručak ili večeru, ušla sam u kuhinju i rekla 'Mama, moram nešto da ti kažem, hoću da treniram individualno, ali ako nema novca za to, bolje da prestanem, jer bacate pare. Ne napredujem u grupi, nema svrhe'. Pomilovala me po glavi i rekla da će vidjeti. Već naredne nedelje su krenuli individualni treninzi."
"Četiri sata sam plakala u svlačionici"
Ne krije Ana da su porazi za nju značili kraj, nije znala kako da se nosi sa tim.
"Porazi su za mene bili kraj svijeta. Od malih nogu sam bila jedino unuče, kada sam igrala sa bakom igrice, pobjeđivala sam uvijek. Osvajala ili igrala finala tih turnira. Plakala sam četiri sata u svlačionici. Moj menadžer iz Švajcarske je došao na turnir u Bergamu, trebalo je da dobijem meč, izgubila sam i mislila sam da će odustati da me sponzoriše. Uplašila sam se, četiri sata sam bila zaključana u svlačionici i plakala, dok mama nije došla i rekla mi da je otišao u hotel, tek tad sam izašla", zaključila je Ana Ivanović.