Jedina djevojka u svojoj klasi koja se takmičila na brdskim trkama na Trojici, ispričala nam je više o ovom adrenalinskom sportu i tome kako se rodila ljubav prema automobilima.
Marija se automobilizmom bavi od malih nogu. Sa svojih sedam godina počela je da vozi karting, a već sa dvanaest "civilna" auta.
"S obzirom da nisam imala vozačku dozvolu, auto sam vozila isključivo kroz grad, na dalje destinacije nisam išla. Kada sam počela u srednju školu, išla sam autom i moram reći da je to najljepši period bio u mome životu", kazala je Marija za MONDO, dok se profesionalnim automobilizmom počela baviti ove godine.
Njena ljubav prema trkama potiče prvenstveno iz njene porodice.
"Moram da naglasim da se moja sestra Nina bavila sportom i bila šampion u kartingu. Moj otac Željko Ivanović je poznati trkač, osvajao je mnogo titula i bio više puta šampion", nastavila je ona i rekla da je ljubav prema ovom sportu počela tako što je uvijek išla sa ocem i bila uz njega kada su se održavale trke na raznim mjestima kao su su trke u Kotoru, na Glavi Zete, u Crmnici, Šavniku itd.
"Putujući sa njim u meni se probudila želja (krv nije voda) za tim sportom. Moram reći da sam se uvjerila da su snovi jedno, a stvarnost nešto sasvim drugačije", rekla je Ivanović.
Na pitanje kako je odlučila da postane profesionalni trkač i koliki put je prešla da bi to ostvarila, Marija se vratila u prošlost.
"Put do uspjeha je dosta težak. Sa mojih 19 godina sam doživjela mnogo lijepih trenutaka, ali bio je i taj jedan trenutak koji je bio loš za sve nas. Nezgodu koju sam imala 2007. godine kad sam vozila karting na meni je ostavila veliki ožiljak koji je mene još više ohrabrio što se tiče ovog sporta i dobila još veću volju i želju za tim sportom koji je na neki način opasan. U meni se rodila nova želja za trkama i ka novim pobjedama. Profesionalni vozač se ne postaje poslije prve trke, suština ovog sporta je što više treninga, ambicije, upornosti i volje i naravno strah koji je prisutan, što je sasvim normalno, moram ostaviti po strani", ispričala nam je Marija.
U njenom klubu ona je jedina djevojka, tako da sa ponosom otkriva da ima veliku podršku od ostalih takmičara koji su veoma ljubazni bili prema njoj na njenoj prvoj utrci.
Marija je bila na mnogo trka da bodri takmičare, ali ove godine, tačnije 22.05. na Trojici se oprobala po prvi put kao profesionalni trkač i ne namjerava da tu stane.
"Ove godine ću učestvovati najmanje na još tri trke koje se voze na našim područjima. Sledeća trka koja me očekuje je trka u Kučima (Podgorica) gdje se nadam dobrim rezultatima i naravno da me auto dobro posluži", kazala nam je ona. Ističe da su staze podjednako teške i da se treba dobro spremiti za njih. "Organizaciji se moram zahvaliti i istaći da sam veoma zadovoljna sto su mi uručili pehar za Debitanta", nastavila je Ivanović.
Saznali smo i koje auto trenutno vozi na trkama, a koje bi voljela u bliskoj budućnosti da ima, pa nam je Marija objasnila da postoje određena pravila koja moraju da se ispoštuju.
"S obzirom da sam početnik, moram dvije godine da vozim manju klasu da bih kasnije mogla preći u jaču. Dvoumili smo se između dva auta, a to su Yugo i Peugeot 106 i na kraju me je tata nagradio sa Yugom 1400. Sada vozim klasu 1400H u kojoj ima dosta iskusnih vozača. Naravno, svi gledaju ono najbolje za sebe, pa tako bih i ja željela da vozim Fiat Abarth u narednom periodu."
Kao i u svakom sportu, redovni treninzi su ključna stvar za uspjeh, pa nam je Marija okrila koliko traju pripreme i treninzi za jednu trku.
"Pripreme traju dosta dugo, s obzirom na to koliko god se trenira nikad nije dovoljno jer je ovo sport koji zahtijeva dosta truda i upornosti za što bolje rezultate. Što se više trenira, to su bolji rezultati. Pripreme počinju tako što se auto prvo provjeri da li je ispravan za trku, zatim svako mora imati svoj tim koji je zadužen u slučaju kvara na auto poslije odvožene trke da bi se auto spremilo za drugu trku".
Za kraj nam je iznijela svoje mišljenje o uslovima u Crnoj Gori za bavljenje ovim "brzim" sportom, pri čemu je istakla da naša zemlja ima odlične uslove i da su naše staze jedne od najposjećenijih u regionu.
"Iz iskustva mog oca najbolja staza mu je bila Kotor Trojica i moram reći da sam i ja bila zadovoljna sa njom", zaključila je Marija.