Iako planira da igra još koju godinu, potencijalni povratnik u Crvenu zvezdu može polako da počne sa svođenjem računa ispod sjajne karijere...
Igor Rakočević (34 godine, 191 cm) i sam je svjestan da je na klupskom i reprezentativnom planu mogao da postigne više.
Međutim, kada se vrati 16 godina unazad i od debija u seniorskom timu Zvezde počne da "mota film" ka sadašnjosti, jasno mu je da je ostvario veliku većinu svojih ciljeva.
Bio je državni prvak sa crveno-bijelima, Budućnošću, Taukeramikom i Montepaskijem, a sa svim tim ekipama osvajao i nacionalne kupove. Bio je prvak Evrope i svijeta sa seniorskom reprezentacijom Jugoslavije, ima tri medalje sa mlađim nacionalnim selekcijama, tri puta u karijeri bio je evroligaški strijelac godine, jednom član idealne petorke...
"Ubjedljivo najdraža mi je titula u ekstremno jakoj španskoj ligi, gdje uvijek ima pet ili šest kandidata za prvo mjesto. Mislim da je u posljednjih deset sezona samo Barselona uspjela da odbrani tron i to tek sada. Jako sam ponosan na svoje tri sezone u Taukeramici, tokom kojih smo osvojili tri Superkupa, Kup kralja, titulu i dva puta išli na Fajnal for Evrolige", počeo je Rakočević razgovor za MONDO.
"U jako lijepom sjećanju mi je ostao i Kup 2003, sa Crvenom zvezdom u Novom Sadu, onaj legendarni turnir, kada smo sve tri utakmice dobili u produžetku. Naravno i titula sa Zvezdom 1998".
Kako ti zvuči podatak da je Zvezda bez titule čak 14 godina?
"Nažalost... Prošlo je stvarno mnogo vremena. Dovoljno je reći da sam jedan od rijetkih, ako ne i jedini preostali aktivni igrač iz tog sastava. Imali smo ekipu punu dobrih igrača, poput Topića, Topalovića, Olivera Popovića, Igora Perovića... Finale smo odigrali pred velikim brojem navijača i to mi je jedan od najdražih trofeja".
"To je bila fantastična sezona, čak smo imali šansu da uzmemo i Kup Radivoja Koraća, ali smo u finalu nesrećno izgubili od Meša iz Verone, poslije pobjede u gostima u prvom meču. Međutim, vratilo nam se u plej-ofu, osvojili smo titulu i posle uzeli još samo dva domaća Kupa 2004. i 2006. Vrijeme je i bilo bi super da Zvezda opet krene tom stazom".
DVA ZLATA IZNAD SVEGA
Koliko si zadovoljan učinkom u reprezentaciji i da li misliš da si mogao više da pružiš?
"Najbitniji od svega su mi zlato na Evropskom prvenstvu 2001, pa na Svjetskom u Indijanapolisu 2002. godine. Te medalje ne bih mijenjao ni za šta. Biti dio takve ekipe, pa koliko god imao malu ulogu, kada se osvoje takvi trofeji, oni ostaju za cio život. Ekstremno sam zadovoljan reprezentativnom karijerom, jer su to uspjesi koje rijetko ko može da doživi".
"Van reprezentacije sam posljednjih pet godina, ali nemam nikakav žal što se toga tiče. Par puta sam htio da igram, pa su me sprečavale povrede, nekada sam izostajao iz drugih razloga, a sada više i nisam u pravim godinama i mislim da je to završena priča", realan je Rakočević.
Da li ti je ipak krivo što neke od najboljih sezona na klupskom planu, nisi krunisao u plavom dresu tokom ljeta?
"Može i tako da se gleda, međutim, realna slika je bila potpuno drugačija. U Taukeramici se stvarno pakleno radi. Imao sam oštre trenere, a španska liga je u tom trenutku bila daleko najjača u Evropi. Posljednje dvije sezone tamo sam imao upaljene Ahilove tetive i bilo je nemoguće da ljeti igram za reprezentaciju. Mogao sam, ali uz rizik od povrede koja bi mi možda završila karijeru".
"Da sam igrao u drugom timu, koji završava ligu ranije, gdje se lakše igra i trenira, bilo bi drugačije. Ali, stvarno ne žalim - ko god da igra i ko god da je trener, uvijek pratim i podržavam reprezentaciju".
RAZOČARALI SMO 2005.
Javnost najčešće lako osuđuje igrače koji odluče da "preskoče" ljeto sa reprezentacijom, ali tvoja priča o povredama ukazuje na postojanje druge strane medalje?
"Ako slušaš te komentare, ili čitaš forume, gdje mogu da se oglase i ljudi sa vrlo površnim razmišljanjem, pa kažu 'treba im oduzeti pasoš', ili 'poslati ih u vojsku' - to je ekstremno laičko gledište. Šta da kažeš, kada ti se završi sezona 20. juna, pripreme reprezentacije počinju 4. jula, a ti, recimo, imaš dijete, sa kojim želiš da provedeš malo vremena? Povrh toga imaš povrede i druge probleme, a igrao si za reprezentaciju prethodnih 10 godina i svojih 10 ljeta si dao bez ikakve finansijske nadoknade? I onda neko dođe i kritikuje te što se nisi odazvao i 11. put... Na takve se ne treba obazirati".
"Ljudi koji su bliski košarci znaju da je igranje za nacionalni tim potpuno dobrovoljno, da je to stvar ljubavi prema zemlji i dresu, ali da nosi i neke rizike. Nije čudo što u NBA ligi igraju bez problema do 40. godine, što Stiv Neš sa 38 godina potpisuje trogodišnji ugovor sa Lejkersima, a mi Evropljani trajemo do 35-36, u najboljem slučaju", iznosi Rakočević interesantno poređenje.
"Mislim da je sve to zbog pogrešnog sistema takmičenja, liga koje predugo traju i obaveza u reprezentaciji odmah poslije toga. Dok se to ne promijeni, vrlo teško ćemo viđati reprezentacije u kompletnom sastavu. Kada bi se lige završavale u aprilu, do sredine maja da bude gotov i plej-of, svi bi imali vremena da se oporave, ponovo užele košarke i igrali bi za svoju zemlju. Vjerujem da će se to promijeniti jednog dana".
Pomenuo si najveće uspjehe, ali svima je u sjećanju ostalo i Evropsko prvenstvo 2005, kada je na domaćem terenu pretrpljen debakl. Šta smatraš razlozima tog neuspjeha?
"Događa se da favorit ispadne mnogo prije finala i to nije ništa neprirodno. Istina je da nismo imali savršenu atmosferu u timu, to su svi znali, međutim, Željko Obradović je poslije svega rekao jako pametnu stvar - 'da uzmemo 2005. i 10 godina unazad, da li ste zadovoljni ukupnim učinkom reprezentacije?'"
"Jeste da se uvijek najviše pamti ono posljednje, ali ako se pogleda i šta je bilo prije toga, stvarno je bilo fantastičnih uspjeha. Svjesni smo da smo razočarali, ali vjerujte da je i nama igračima bilo vrlo teško. Svi smo sanjali o trijumfalnom završetku u Beogradu i lijepom oproštaju starijih igrača, kakvi su tad bili Bodiroga, Rebrača i Tomašević. Sport umije da bude i jako surov".
OSTVARIO SAM SAN
Kao klinac si bio fanatik za NBA ligu, da li i dalje pratiš šta se događa "preko bare"?
"Ne pratim previše, ali navijao sam da Majami postane šampion, zbog mnogih ljudi koji su osporavali Lebrona Džejmsa, iako čovjek igra fenomenalno. Drago mi je što su osvojili titulu, ali priznajem da nisam pogledao nijednu utakmicu posljednjeg finala".
Sezona u Minesoti (2002/03) je period koji ti je sigurno ostao duboko urezan u sjećanju? Da li se čuješ sa nekim od bivših saigrača?
"Da, ostao sam u povremenom kontaktu sa Volijem Zerbijakom, koji je poslije otišao iz Minesote i promijenio nekoliko timova... U to vrijeme je za mene bio veliki šok otići direktno iz naše zemlje i naše sredine u Ameriku, ali glavno je da sam ostvario svoj dječački san, jer sam kao dječak postavio sebi cilj da odigram jednu sezonu u NBA. Ostvario sam ga već sa 23-24 godine i prezadovoljan sam zbog toga. Iako sam u prosjeku igrao samo pet minuta, bio sam tu cijele sezone i imao nekoliko zanimljivih utakmica".
Koga pamtiš kao najnezgodnijeg protivnika?
"Ostao mi je u sjećanju jedan meč protiv Filadelfije, kada sam čuvao Alena Ajversona. Igrao sam agresivnu 'overplay' odbranu i na početku sam uspio da ga isfrustriram, ali kada se malo zagrijao, postalo je dosta teže po mene. Tada je Ajverson bio u top formi i bilo je nemoguće zaustaviti ga".
NIJE LAKO IGRATI U SRBIJI
Koliko ti je boravak u NBA ligi značio za dalju karijeru?
"Iz Amerike sam ponio jako važna iskustva, ne samo igračka, nego i životna. Ta sezona mi je bila mnogo važna, a ključna je bila sezona poslije te, sa Zmagom Sagadinom u Zvezdi, kada sam bukvalno radio po cio dan. Iako smo imali mlad i nov tim, igrali smo fantastično. Nažalost, nismo imali priliku da se borimo za titulu, jer se dogodila ona nemila scena u Vršcu sa policijom, navijačima i prekidom utakmice..."
Ambijent u srpskoj košarci od tada se nije promijenio nabolje. Najavio si povratak u Zvezdu, pa, koliko ti učešće u svim tim aferama i svađama djeluje primamljivo, poslije mnogo godina provedenih u inostranstvu?
"Vidio sam sve - igrao sam i u Turskoj, Španiji, Italiji, kod nas, pa mogu realno da kažem da u Srbiji nije previše zdrava atmosfera. Mnogo više energije se troši na stvari van terena, neka osuđivanja i kritike, uvrede, nepoštovanje... To nikako nije dobro za sport", jasan je Igor.
Među navijačima takođe vlada velika netrpeljivost?
"U Španiji, ako si igrač Real Madrida, a priđe ti na ulici navijač Barselone, on će maltene da ti se pokloni i sa velikim poštovanjem te zamoli za fotografiju ili autogram. Kod nas je dosta drugačije, nije toliko fino i sa respektom. Čak i u Turskoj je mnogo, mnogo bolje nego ovdje..."
"Mislim da je to umnogome stvar našeg mentaliteta - kao u Grčkoj - da je to zbog nervoze i nezadovoljstva, koje mladi ljudi već godinama akumuliraju. To jeste stvar koja me odbija i plaši. Treba se vratiti u jako napet ambijent, ali nadam se da ću uspjeti sve to da kanališem na pravi način. Sigurno je da ovdašnjim igračima nije lako da sve to ponesu".
(Ivan Bogunović - MONDO)