Nikola Ivanović je već neko vrijeme poznat kao jedan od najubojitijih strijelaca na rosteru Budućnosti. Ne pamti se kada je odigrao loše, zasija kad je najpotrebnije, a to najbolje znaju Zvezda i Partizan
Njegova igra jedan na jedan podsjeća na najbolje dane podgoričkog basketa, pa se s pravom može reći da je “Džoni” legitimni naslednik igrača kakvi su Gašo Pajović i Dejan Radonjić.
Nikola nas u današnjem razgovori polako provodi kroz svoju profesionalnu karijeru, koja traje već dobrih deset godina – iako on ima svega dvadeset i šest. Njegov sam početak desio se, atipično za jednog Podgoričanina, u Baru. Sa nepunih sedamnaest godina igrao je Balkansku Ligu, i uspio da dođe do njenog Fajnal For turnira i to kao bitan rotacijski igrač.
Nakon toga, Nikola se vraća u Budućnost gdje ubrzo, nakon povrede Aleksandra Ćapina, postaje bitna karika u ekipi. Uslijedile su odlične četiri godine u Podgorici, a ujedno je i njegova reprezentativna karijera krenula uzlazno.
Sledeća stanica u njegovoj karijeri bio je Beograd, preciznije, Mega. U jedinoj sezoni u dresu “fabrike talenata”, Ivanović je osvojio kup Srbije i uzeo nagradu za najkorisnijeg igrača tog turnira. Nakon toga, uslijedio je i odlazak u Atinu, u AEK, gdje se – uz jednu međustanicu u Orlandini – zadržao svega godinu dana.
Na ljeto 2017, Nikola se vraća u Podgoricu i nastavlja gdje je stao. Uz podršku stručnog štaba, zajedno sa Nemanjom Gordićem on formira osovinu šampionske ekipe Budućnosti, koja će u neizvjesne četiri utakmice poraziti favorizovanu Crvenu Zvezdu. Ivanovićeva podgorička rapsodija i dalje traje, i on i ove sezone pruža odlične partije za “plave”.
Nikola nam je, pored svega ovoga, pokušao i da dočara kako izgleda taj “mamba mentality” koji imaju veliki strijelci i veliki jedan na jedan igrači i šta se to desi u njemu da se iz “Johnny Handsome” pretvori u “Heeeere’s Johnny!”. Saznaćete i kako je basket na podgoričkim terenima uticao na formiranje njegove prepoznatljive igre, i kako je bilo sarađivati sa raznim vrhunskim trenerima u regionu, poput Dejana Radonjića, Dejana Milojevića, Luke Pavićevića i Aleksandra Džikića.
Takođe, bilo je malo riječi i o reprezentaciji Crne Gore, ali kao i uvijek, bilo je smijeha i dobre atmosfere.