Prije tačno 50 godina košarkaška reprezentacija Jugoslavije savladala je Sjedinjenje Američke Države (70:63) i potvrdila pobjedu na Svjetskom prvenstvu u Ljubljani.
Zauvijek će ostati upamćeno po istorijskom uspjehu naše selekcije i uspostavljanju dominacije jugoslovenske košarke. A sve je počelo u deceniji između 1960. i 1970. Jugoslavija je bila druga na evropskim prvenstvima 1961. i 1965, treća 1963, osvojila je zlatnu medalju na nezvaničnom šampionatu svijeta u Čileu 1966, bila druga na Mundijalu 1967. u Urugvaju, druga na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968. i druga na EP 1969. u Italiji.
Čekana zlatna medalja osvojena je 1970. godine na šampionatu koji se igrao u našoj zemlji - grupe u Sarajevu, Splitu i Karlovcu, finalni dio u Ljubljani a utešni u Skoplju.
Krešimir Ćosić, Dragutin Čermak, Nikola Plećaš, Vinko Jelovac, Damir Šolman, Aljoša Žorga, Ivo Daneu, Ljubodrag Simonović, Ratomir Tvrdić, Dragan Kapičić, Petar Skansi i Trajko Rajković. Na čelu sa selektorom Rankom Žeravicom, kultna selekcija postavila je zlatni grumen u temelj uspjeha mnogih generacija.
Ostaće zapisano da je ekipa igrala bez godinu dana ranije tragično stradalog Radivoja Koraća, a da je selektor Žeravica dva sata prije meča ekipi rekao:
"Tražim od vas da se koncentrišete. Da sada sve dogovore, pozive, autograme, planove za sutra, ostavite po strani i mislite samo na utakmicu. To od vas zahtijevam sa punim pravom. To je samo dva sata od sada. Ka dvorani moramo poći što prije".
Zatim je pred sam izalazak na teren ponovio:
"Generacije prije vas su osvojile šest srebrnih medalja. To znači da su šest puta gubile zlato. Ako danas pobijedite ući ćete u istoriju kao prva ekipa koja je osvojila zlatnu medalju. Svi naredni uspjesi vezivaće se i za vas"
Hala Tivoli bila je prepuna, atmosfera nezaboravna. Neko je smislio i donio duhovit transparent na kome je pisalo "Luna vaša, zlata naša". Amerikanci su prethodne godine sletjeli na Mjesec, po ocjeni naših navijača to im je bilo dovoljno.
Utakmicu su sudili Mađar Ervin Kašai i Urugvajac David Bensuan. Meč je bio tvrd, dugo izjednačen, igralo se borbeno, čak pet igrača je napustilo teren zbog pet penala, kod nas Simonović i Rajković, kod Amerikanaca Brodi, Mekdonalds i Smit. Utakmica je prelomljena sredinom drugog poluvremena kada je naš tim poveo sa 6-8 poena razlike i tu prednost zadržao do konačnih 70:63.
Ćosić je opet bio lider sa 15 poena, pratio ga je Skansi sa 14 dok je Rajković dao šest što znači da su naši centri dali 35 poena, tačno polovinu. Od bekova najefikasniji je bio Nikola Plećaš sa 12, Simonović je dao sedam, Čermak šest a Tvrdić četiri. Američki tim nije bio u najjačem mogućem sastavu jer Amerikanci dugo nisu pridavali značaj svjetskim prvenstvima, ali bilo je nekoliko odličnih igrača, poput Tal Brodija koji će kasnije napraviti sjajnu karijeru u Makabiju, ili mladog Bila Voltona, buduće NBA zvezde.
Naši igrači, umorni od slavlja i emocionalno ispražnjei, izgubili su posljednju utakmicu od SSSR (72:87) ali to nije uticalo na plasman. Zlato je bilo naše! Srebro je pripalo Brazilu a bronza Sovjetskom Savezu.
MVP prvenstva bio je Sergej Belov (SSSR), uz njega u najbolju petorku ušli su još Keni Vilijams (SAD), Modestas Paulauskas (SSSR), Pereira Ubiratan (Brazil) i naš Krešimir Ćosić. Prvi strelac turnira bio je Šin Dong-pa iz Južne Koreje sa prosjekom 32,6. Od naših igrača najefikasniji je bio Ćosić, na osmom mjestu, sa prosjekom 17,3.
Zlatna medalja je uručena sutradan, a dva dana kasnije kao rođendanski poklon darivana tadašnjem predsjedniku Josipu Brozu Titu.On je na prijemu pitao Nikolu Plećaša gdje su mu brkovi koje je imao na turniru. Istina je da je košgeter Lokomotive iz Zagreba obrijao brkove, jer se kladio sa saigračem Ćosićem, da će to uraditi ako se osvoji zlato. Tito je svim igračima poklonio Šafhauzen sat sa posvetom.
Popularnost članova zlatne selekcije rasla je iz dana u dan. Pisma su stizala na kućnu adresu igrača, ali i u redakcije listova. Mnogi od njih su kao recimo, Dragan Kapičić na njih povremeno odgovarali. Kapičić je pričao, da je popularnost košarkaša u narodu bla približna onj koju danas ima teniser Novak Đoković.
Na drveću, banderama, zidovima... počeli su da niču improvizovani koševi, djeca su masovno tražila od roditelja da ih upišu na košarku a iz te masovnosti rodio se i kvalitet. Ako je decenija 60-70 bila "srebrna", ona između 1970. i 1980. postala je zlatna.
Prvo svjetsko zlato obilježila je i tragedija. Centar reprezentacije i as OKK Beograda Trajko Rajković preminuo je tri dana nakon završetka prvenstva od posljedica srčane mane. Kapiten Ivo Daneu je posle turnira govorio kako se visoki Leskovčanin žalio na bol u grudima i tokom turnira.