Budućnost Voli igraće majstoricu za finale.
Poslije one podgoričke noći u kojoj je „Morača“ opet ličila na mjesto gdje se utakmice ne završavaju dok posljednji napad ne prođe kroz sve nerve, sve glasove i sve dlanove, Dubai je pao 91:90, a serija je vraćena tamo gdje u ovakvim duelima, valjda, i mora da se završi.
U jednu utakmicu. U jedan dah. U 40 minuta košarke u kojima više nema skrivanja, nema popravnog i nema prostora za ono: „Vidjećemo u sljedećoj“.
Sljedeća je posljednja.
Četvrtak, 19 časova, Zenica.
Tamo staje sve što je Budućnost prošla ove sezone – svaka velika pobjeda, svaki promašeni šut koji je zabolio, svaki povratak poslije pada, svaka noć u kojoj smo se pitali koliko ovaj tim može i svaka u kojoj nam je odgovorio da može više nego što mu se ponekad priznavalo. U Podgorici je sinoć pao još jedan evroligaški skalp, ali važnije od same pobjede bilo je ono što je stajalo iza nje: karakter ekipe koja je morala da pronađe posljednju rezervu energije, mirnoću u haosu i vjeru u trenutku kada se utakmica lomila na jednoj lopti.
Dubai je ekipa napravljena da izgleda veliko. Da te pritisne kvalitetom, širinom, fizičkom snagom, imenima i ambicijom. Ekipa koja ne dolazi da preživi, nego da uzme ono po šta je krenula. Zato ova pobjeda ima posebnu težinu. Ne zbog jednog poena razlike, ne samo zbog drame, već zbog načina na koji smo ostali u seriji kada je trebalo pokazati da se sezona ne pušta niz vodu čim postane najteže.
„Morača“ je sinoć nosila svoje, ali su i naši momci morali da iznesu ono što tribine ne mogu da urade umjesto njih. Morali su da pogode, da odbrane, da izdrže, da se vrate, da ne spuste glavu kada protivnik odgovori, da ostanu zajedno u utakmici koja je svakog trenutka prijetila da sklizne na drugu stranu. I upravo zato se u Zenicu ne ide kao neko ko je slučajno preživio. Ide se kao ekipa koja je već pokazala da zna kako izgleda vatra.
Plavo-bijeli su uzeli ono što su morali da uzmu u Podgorici. Sada ostaje ono najteže i najljepše u sportu – jedna utakmica za finale.
Nema potrebe da se majstorica uljepšava velikim riječima, jer sama po sebi nosi dovoljno naboja. Lopta će biti teža, svaki faul skuplji, svaka izgubljena lopta duže će se vrtjeti u glavi, a svaki pogodak imaće drugačiji zvuk. U takvim utakmicama ne pobjeđuje samo ruka, nego i glava. Ne pobjeđuje samo plan, nego i hrabrost da se ostane vjeran sebi kada plan počne da se savija pod pritiskom.
Budućnost zna šta je čeka. Zna i Dubai. Zato će Zenica biti mnogo više od neutralnog parketa. Biće mjesto na kojem se provjerava koliko vrijedi sve urađeno do sada. Koliko vrijedi ova sezona. Koliko vrijedi svaka teška pobjeda, svaka kritika, svaka velika noć, svaka utakmica u kojoj se gradilo uvjerenje da ova ekipa ima još nešto da kaže.
Ima.
Još 40 minuta.
Za finale.
Za svlačionicu koja je sinoć morala da osjeti da je živa kao nikad. Za navijače koji će i iz Podgorice gledati svaki posjed kao da su na parketu. Za sve one koji znaju da se velike serije ne pamte samo po tome ko je bio favorit, nego ko je u odlučujućem trenutku imao više srca, koncentracije i vjere.
Sinoć je u „Morači“ dobijena utakmica koja je produžila sezonu.
U četvrtak u Zenici igra se ona koja može da je odvede tamo gdje Budućnost želi da bude od prvog dana.
Idemo po finale.