Džejlen Rouz nije bio samo poznati i pouzdani NBA košarkaš, učesnik finala i veliki rival Kobija Brajanta, već i sportista sa najpopularnijim imenom u SAD. Za to ime je zaslužna njegova kreativna majka.
Iako nikada nije osvojio NBA titulu, bio Ol-star, niti osvajač medalje sa reprezentacijom, nekadašnji NBA košarkaš Džejlen Rouz (53) ipak je imao značajan uticaj na ligu. Za početak, zbog svog imena.
Džejlen Rouz rođen je u Detroitu 1973. godine. Sin je Džejmsa "Džimija" Vokera (1944 - 2007), prvog "pika" NBA drafta 1967. godine i učesnika Ol-stara, na kojem je 1972. godine igrao u tandemu sa Džerijem Vestom, "logom" NBA lige. Ipak, za ovaj dio priče o njemu značajnije je to da je njegova majka Žan Rouz, koja je smislila tako originalno ime svom sinu da je decenijama kasnije postalo hit širom Sjedinjenih Država.
Želeći da objedini u njegovom imenu imena svog supruga, Džejmsa, i svog brata, Lenarda. Tako je nastalo ime Džejlen, koje je postalo jedno od najpopularnijih u američkom sportu tokom devedesetih i početkom 21. vijeka (Džejlen Braun, Džejlen Branson, Džejlen Grin, Džejlen Hurts)...
"Mogla je da me nazove i Džejms, ali to nije to"
"Da me je nazvala Džejms ili Džejson, to ne bi imalo isti odjek. Zato je ona tvorac, a ja sam bio taj koji je dobio zadatak da to ime 'iznese'. Imena i riječi su izuzetno snažni. Ako te ljudi ne gotive ili im se ne sviđaš, znaš da je posljednja stvar koju će uraditi ta da daju ime svom djetetu po tebi. To nema nikakve veze sa titulama, ni sa tim gdje si išao na koledž. Ako sam odlučio da dam svom djetetu ime po tebi, onda to znači da te baš gotivim", govorio je Rouz u jednom intervjuu 2020, poslije smrti svoje majke malo prije njenog 80. rođendana.
Toliko je bila ponosna na ime koje je smislila da je zapisivala u svesku imena svih sportista za koje je čula da nose ime njenog sina.
Njegova majka je pratila karijere svakog Džejlena za koga je čula da se bavi profesionalnim ili univerzitetskim sportom.
"Znao sam da je shvatila da je to ime postalo veće od nje. I očigledno, mnogo veće od mene. To je nešto što će ostati njena ostavština, kao i moja. Nešto što nema nikakve veze sa rezultatom bilo koje utakmice koju nikad nisam odigrao", dodao je on.
Član Feb Fajva, posvađao se sa "bratom" Veberom
Džejlen Rouz igrao je na univerzitetu Mičigen i dva puta nastupio u NCAA finalu, 1992. i 1993. godine - i oba puta gubio u meču za titulu. Bio je dio ekipe trenera Stiva Fišera, koja je ostala upamćena po nadimku "Feb Fajv". Činili su je momci iz Detroita, Kris Veber, Rouz, Džuvan Hauard iz Čikaga, kao i Teksašani Džimi King i Rej Džekson. Bio je to prvi tim koji je igrao u NCAA finalu sa petorkom sačinjenom od brucoša, kojima je to bila tek prva godina na koledžu.
Kris Veber, član Kuće slavnih, Srbiji je postao veoma dobro poznat kao najveća zvijezda Sakramento Kingsa Vlada Divca i Peđe Stojakovića. Ipak, njegov odnos sa ostatkom "Feb Fajv" (Fab Five) tima je narušen kada je oktriveno da je primao novac od sponzora/donatora, što je bilo striktno zabranjeno. Univerzitet je morao da poništi sve utakmice koje su igrali igrači "uhvaćeni" da su to radili, a zbog narušenih odnosa Veber nije htio da učestvuje ni u snimanju dokumentarca o toj ekipi.
Svađa je kulminirala na NBA finalu 2013, kada je Veber rekao Rouzu da mu se "gubi sa očiju", ali su sa godinama našli način da se pomire.
"Kako starite, nema pravila da morate da budete prijatelji sa ljudima sa kojima ste išli u srednju školu ili na koledž. To što čini naš odnos posebnim je to da nismo samo bivši saigrači ili drugovi iz razreda, sa koledža. Mi smo zapravo braća. I naravno da nikad ne 'precrtavaš' članove svoje porodice", govorio je Rouz.
Hapšen u kući punoj droge, smijao se od muke
Tokom 1993. godine, dok je bio još student, Rouz je bio uhapšen u velikoj akciji policije. Kraj njega su u kući u kojoj se zatekao bile osobe koje su nosile tri velika paketa kokaina. Šta je mladi košarkaš tu radio?
"Jednog trenutka smo igrali video-igrice, a u drugom je grupa policajaca u civilu lupala na vrata, uletjela u dnevnu sobu, povadila značke i oružje... Bilo je praktično onako kako vidiš na TV-u. Došli su u kombijima, prerušeni kao zaposleni u hemijskom čišćenju. Dok se sve to događalo, smijao sam se pred policijom, razgovarao sa njima, pitao ih u nevjerici šta su mislili da će tamo da pronađu".
"Smijao sam se od muke, jer tokom odrastanja u betonskoj džungli uvijek imate strah šta bi moglo sljedeće da se dogodi. Do te mjere oguglate na nasilje i na ulični život da sa 17 ili 18 godina više ne osjećate strah. To je nesreća, jer veoma rano izgubite svoju dječiju nevinost", rekao je Rouz u jednoj životnoj ispovijesti za magazin "Slem".
Kobi Brajant mu zadao najteže udarce u karijeri
U NBA ligu stigao je poput svog oca, u 1. rundi drafta, 1994. godine, kada su ga Denver Nagetsi odabrali kao 13. "pik". U Koloradu je igrao dvije godine, pa ostavio mnogo dublji trag u Indijana Pejsersima. Do 2002. godine igrao je u saveznoj državi koja je kolijevka košarke i u njoj postao igrač koji je najviše napredovao u ligi (2000). Te iste godine nastupao je u NBA finalu, koje ga je zauvijek boljelo i tu bol nije uspio da "spere" igrajući poslije toga za Čikago, Toronto, Njujork i Finiks Sanse.
U finalu protiv Los Anđeles Lejkersa igrao je sjajnom postuzao po 25 poena po meču, vodio velike bitke protiv Kobija Brajanta, priznao da mu je i namjerno postavljao nogu pri doskoku da ga povrijedi... I ništa nije vrijedilo. Lejkersi su učinili neizbježno - osvojili prvu od svoje tri uzastopne titule (2000, 2001, 2022), predvođeni tandemom Brajant - Šakil O'Nil.
Kada su ga poslije završetka karijere upitali da li ga više boli taj poraz ili noć u kojoj je Kobi Brajant protiv njega ubacio 81 poen na utakmici Lejkersi - Toronto, Rouz je odgovorio bez razmišljanja.
"Finale više boli. Lak je odgovor na to pitanje, ne moram ni da razmišljam".
Cijeli život staje u jednu rečenicu
Danas je Džejlen Rouz popularni TV analitičar, koji je ovog vikenda došao u prvi plan psovkom kojom je komentarisao trojku Andreja Stojakovića.
U svojoj knjizi "Morate dati ljudima šta žele" (2015), u kojoj je iskreno pisao svoje priče i anegdote iz djetinjstva, karijere i privatnog života, Rouz je istakao nekoliko rečenica koje ga vode kroz život.
Jedna ima posebno snažan odjek: "Za mene, mjerilo čovjeka je način na koji tretira ljude koji ne mogu ništa da urade za njega".