Roberto Bađo, zlatni repić italijanskog fudbala, nekako je uvijek asocijacija na promašen penal u finalu Svjetskog prvenstva 1994. u SAD.
Ipak, oni pravi ljubitelji fudbala i dalje pamte nejgovu magiju, sve ono što je radio tokom karijere, pa se svaka njegova riječ sluša s posebnom pažnjom. Posebno zato što se retko pojvaljuje u javnosti.
Novinari italijanske Republike uspjeli su da ga nagovore da se konačno obrati javnosti i dobili su intervju koji će se dugo prepričavati. Svaka rečenica ima težinu, svaka riječ zvoni, a posebno priča o već pomenutom promašenom penalu.
- Ne mogu sebi da oprostim taj promašaj ni dan danas. Nema religije koja je bolja od titule svjetskog prvaka. Tog dana sam mogao da izvprim samoubistvo i ništa ne bih osjećao - kaže Bađo, koji je bukvalno sam odveo do Italiju do tog finala, a ostao upamćen kao tragičar Mundijala, a ne kao heroj kako bi trebalo.
Otkrio je Mali Buda, kako su ga zvali, i zbog čega ga nema u javnosti.
-Nije mi prijatno da osuđujem druge. Vidim bivše saigrače koji sude, drže lekcije na televizije. Mnoge podsjećam da nisu mogli da naprave dva poštena driblinga.
Izdvojili smo i dio priče o sadašnjosti u kojoj Bađo objašnjava najbolji način za pronalaženje mira.
- Sada radim nešto najljepše, u kontaktu sam s prirodom. Siječem drva za grejanje, vozim traktor... Noću mi se zavrti u glavi od umora. Posjetio me je Toti i nje htio da ode, vrijeme je stalo. I Ibrahimović je napravljen od istog materijala.