"Da je krenuo ponovo na mene dobio bi okvir, sto posto. Kuže je spasio i njegov i moj život“, rekao je Refik Ahmetović, policajac kojeg je Zvonimir Boban udario prije 30 godina na Maksimiru, u ekskluzivnom intervjuu za MONDO.
Trebao je to da bude duel dva velikana jugoslavenskog fudbala, ali utakmica između Dinama i Crvene zvezde 13. maja 1990. godine na zagrebačkom Maksimiru ostaće upamćena po neredima koji su izbili na tribinama.
Međusobni sukob "Bed Blu Bojsa" i Delija i onaj sa tadašnjom "milicijom" prekinuo je meč prije nego što je počeo, a ispostaviće se bio je to uvod u krvavi građanski rat u Jugoslaviji.
Najupečatljiviji detalj sa Maksimira bila je scena kako kapiten Dinama, Zvonimir Boban na terenu udara policajca.
Ovaj događaj obilježio je Refika Ahmetovića, mladog policajca porijeklom iz okoline Srebrenice, koji se i dan danas sjeća svakog detalja sa zagrebačkog Maksimira.
Ekipa MONDA posjetila je Ahmetovića u selu Donje Žedanjsko, smještenom između Srebrenice i Milića do kojeg se nakon brojnih "serpentina" stiže prilično nezgodnim makadamom koji će uglavnom odbiti slučajne prolaznike.
Ne i mještane poput Ahmetovića, koji u vrijeme pandemije koronavirusa uživa u prelijepoj prirodi rodnog kraja i koji se u razgovoru za MONDO prisjetio dešavanja u Zagrebu prije 30 godina.
Te nedjelje Ahmetović je upravo završio noćnu smjenu i trebao da ide na dvodnevni odmor kada ga je pozvao komandir i rekao mu da se javi na posao zbog utakmice Dinama i Zvezde koja je bila proglašena za utakmicu visokog rizika.
"Utakmica je trebala da bude odigrana oko 18.00, a Delije su počele da dolaze u Zagreb oko 5 ujutro. Oni su bili nemirni, tada ih je vodio Željko Ražnatović Arkan, on im je bio vojskovođa. Njih su smirivali kada su narušavali javni red i mir i dovodili su ih do stadiona i satvljali na južni dio tribine. Oni su bili tu zaštićeni, u ogradi, bili su čuvani, niko nije mogao do njih,a oni nisu mogli da izađu. Ja sam bio zadužen da pazim na golmana, svako je imao svoj dio posla.
Nerede na Maksimiru, svjedoči Ahmetović, izazvali su navijači Dinama koji su bili na sjevernoj tribini.
"Napravili su problem ovi što su provalili ogradu sa Sjevera. Kasnije sam od kolega koje su radile uviđaj čuo da su tu ogradu ranije pripremili, sjekli i prskali i ostavili samo mali dio da mogu da provale. Kad su krenuli na teren prema jugu, prema Delijama, mi smo zaštitili Delije. Ja sam ih štitio, jer nisam volio da dođe do sukoba. Jedna grupica je uspjela da dođe do juga i tu je došlo do okršaja. Odvaljivali su klupe, sve je letjelo. Nekako smo uspjeli da ih otjeramo. Vidi se tamo da ja sa Istoka tjeram, on mene nogom ja njega palicom. Nisam se plašio, mogao sam u tom trenutku i glavu izgubiti, ali za službu i poredak koji sam čuvao nije mi nimalo bilo žao.“
"Bed blu bojsi" su prema njegovom svjedočenju planirali čak da ubiju fudbalera Crvene zvezde, Dragana Stojkovića Piksija, a nakon što su zasuli policajce kamenicama, kovanicama pa i kišobranima, a podršku su dobili i sa istočne i zapadne tribine.
U međuvremenu igrači obje ekipe su pobjegli u svlačionice, međutim, ne i Zvonimir Boban i još nekoliko njegovih saigrača.
"Rečeno im je da se povuku i čekaju da se smiri pa da se utakmica odigra. Ali Boban je došao na sred stadiona i mahao je rukama, okrenuo se prema sjeveru i mahao im da izađu na teren. Desetine njih su izašli na teren kad ih je pozvao. Tamo je bilo metalnih vatrogasnih kanti, jedan od njih je krenuo da tu kantu nabije kolegi na glavu. Kontam ako mu nabije, neće moći da trči, da radi, oni drugi će ga pregaziti i trčao sam za ovim i oteo mu kantu. On me pokušao udarati, ja sam izbjegao i počeo sam ga udarati. Dobro sam ga udarao. Kasnije je Boban izjavio da mu je to neki rođak. Ja sam njega oborio i još sam ga tukao, toliko sam bio ljut“, priča Ahmetović.
A onda ga je napao Zvonimir Boban i pritom zaradio udarac palicom.
U svemu tome Ahmetović je imao problem sa šljemom koji mu je bio premalen i koji nije mogao da pričvrsti na glavi pa ga je držao u ruci, a kada mu je ispao kapiten Dinama je to iskoristio.
„Kad sam se sagnuo vidio sam da je on u zraku, sastavio je koljena i ruke. I udario me koljena u rukama na desnu stranu. Rukama po glavi, a koljenima u rebra. Ja sam tako posrnuo“.
Ahmetović je bio naoružan i malo je nedostajalo da upotrebi službeni pištolj, ali se srećom pojavio Josip Kuže, trener Dinama koji je odvukao Bobana.
„Kuže je tu odigrao glavnu ulogu. Da nije Kužeta bilo, da je on krenuo ponovo on bi dobio jedan okvir, sto posto. Osam komada sto posto. I danas tvrdim da bih ga ubio. Meni je 55 godina i danas tvrdim da bih ga ubio samo da nije bilo Kužeta. Da se samo vratio ja bih njega ubio“, istakao je Ahmetović kojem su i kolege vikale da puca u Dinamovog igrača.
U Zagrebu se sve mirilo oko pola 5 ujutro kada je policija osujetila novi napad na navijača Crvene zvezde na željezničkoj stanici i autobusima ih prevezla do Dugog sela, odakle su vozom nastavili ka Beogradu.
Ipak taj 13. maj nije se tada završio za Ahmetovića, već mnogo kasnije, kada je konačno mogao da odahne.
„Odahnuo sam kada je stao rat ovdje, tad sam odahnuo. Kada sam sve povezao, složio kockice da sam mogao da budem mrtav, tad sam odahnuo. Dragi Alah mi je dao da još živim, a da sam ga ubio ne bih bio živ“.
U razgovoru za MONDO Ahmetović čje potvrdio da je ne samo postojala ideja o osveti Bobanu, već da je nakon dva dana poslije dešavanja na Maksimiru sa prijateljima otišao u jedan zagrebački kafić i pronašao čovjeka koji ga je ponizio pred hiljadama ljudi.
„Mi smo išli da njega tražimo, opet sam ja bio presudan da ga ne tuku. Mi smo za dan dva otišli u Maksimir i njega smo pronašli. Nas je bilo pet, šest koji smo dobro bili naoružani i dobro spremni. Kažu mi 'šta god ti kažeš mi ćemo uraditi'. Vjerovatno je on to prepoznao kad smo mi došli, a bili smo u 'civilki'. Iimao sam osjećaj da se malo uplašio. Ja sam njemu prišao rekao sam ja sam taj i taj, rekao možemo popiti kafu što smo i učinili“.
Zvonimir Boban kasnije je napravio uspješnu karijeru, a Ahmetović nikada nije gledao njegove utakmice, jer ga prezire i smatra da je pun sebe.
Ali Boban ga je pratio u životu...
„Nakon par dana pozvao me komandir i rekao da mi više ne mogu garantovati sigurnost u Zagrebu, ali da izaberem gdje želim da me pošalju i da će to srediti. Imao sam i ponudu da idem u Beograd, ali sam izabrao Zvornik. Tu mi je jedan rahmetli Fadil mi je dao nadimak Boban. Bilo je onih provokacija 'što ga nisi ubio, što te on nije ubio'. Zezali su me jer sam znao da izmlatim kriminalce kada ih uhvatim u djelu. Tukao sam kriminalce u Zvorniku, ubijao sam Boga u njima i nimalo mi nije žao. Prepoznaće oni kad budu čitali. Uglavnom, taj Fadil mi je dao nadimak Boban, neki tamo znaju moje pravo ime, a neki i ne znaju“
Ipak, ističe, da ne bi odbio susret sa Bobanom.
Ahmetović kaže da je tek mnogo kasnije bio svjestan svih dešavanja na Maksimiru i njihovog značaja i činjenice da je bio direktan akter.
„Milion puta sam pomislio to je sve počelo na Maksimiru. Pa ja sam u istoriji sad kao negativac, a on je kao pozitivac. Moja slika ima u muzeju u Zagrebu kao negativne osobe, tako su mi ljudi pričali. Mene spominju u istoriji da sam negativac. Neka uče, šta ima veze spominjaće moje ime. Radio sam svoj posao, čuvao poredak“, zaključio je Ahmetović.