Albert Rijera pred sobom ima jasnu viziju, ali ne želi da bude "savršen trener".
Trener Crvene zvezde Albert Rijera govorio je za Sportski dnevnik RTS-a, gdje se osvrnuo na minuli vječiti derbi sa Partizanom i detaljno objasnio svoju filozofiju. Želi da njegov tim igra prepoznatljiv fudbal i uvijek ima najviše ambicije. Želi da stvori konkurentan tim za Ligu šampiona i vrati crveno-bijele na najveću scenu.
Crvena zvezda je savladala Partizan sa 2:1, a za španskog stručnjaka je to bilo više od fudbala. Zadovoljan je zbog pobjede, ali još jednom je bio kritičan prema svojim igračima.
"To je derbi koji je veoma popularan i u Evropi. Veoma je poznat jer je to jedan zanimljiv derbi, sa ogromnom tradicijom i uživao sam u njemu. Tokom tih 90 minuta bio sam potpuno koncentrisan na svoj posao. Fokusiran sam na to da svojim igračima pružim što više informacija i pomognem im koliko god mogu. Ako stvari uradimo kako treba, onda imamo mnogo veće šanse i da pobijedimo", počeo je Rijera za RTS.
"Iako smo trijumfovali, mislim da utakmica nije počela najbolje za nas, ali je pokazala mentalitet naših igrača i koliko su željeli pobjedu. I upravo to želim da izgradim: grupu koja je gladna trofeja i koja se ne zadovoljava samo osvajanjem prvenstva ovde. To je ono što pokušavam da prenesem i čitavom klubu", istakao je Rijera.
Na Marakani je vladala "tenzična" atmosfera, što je normalno stanje pred utakmicu sa vječitim rivalom.
"Osjećao sam određenu nervozu koja je ovdje postojala i vidio sam kako cijeli grad živi za tu utakmicu. Ali ja sam mirna osoba. Siguran sam u ono što radim i u način na koji to radim. Kada si uvjeren u ono što radiš, onda nisi nervozan. Zato pokušavam da prenesem taj mir i na druge. Primijetio sam određenu nervozu oko sebe, ali oni su mene vidjeli smirenog. Mislim da je veoma važno za klub i za igrače da glavni trener prenosi osjećaj smirenosti", rekao je nekadašnji fudbaler Liverpula.
Trenerska filozofija Alberta Rijere
Španac je istakao da ne teži savršenstvu, već ima jasan krajnji cilj, a to je da njegova ekipa igra prepoznatljiv fudbal.
"Idealno bi bilo da je sve savršeno, zar ne? I defanzivno i ofanzivno. Mislim da kroz iskustva koja sam stekao kao igrač pokušavam da uzmem ono najbolje od svakog trenera sa kojim sam radio. Imao sam sreću da tokom svoje karijere radim sa čak 23 trenera. Na kraju, uvijek sam smatrao da savršenstvo ne postoji. Ne postoji savršen trener. Zato uvijek kažem da ne postoji neko ko je bolji ili lošiji. Jednostavno, svi smo različiti. Najvažnije je da igračima preneseš ono u šta ti zaista vjeruješ. Ja vjerujem u ono što radim, u svoje ideje i u način na koji pokušavam da ih prenesem svojim igračima. Ne razmišljam o tome da li je ispravno ili pogrešno. To je moj način, moja filozofija. Mislim da tako poruka mnogo brže stiže do igrača. I kao što sam rekao, ne pokušavam da budem savršen. Ne želim da budem savršen. Želim da prenesem stvari u kojima ja uživam, a moj krajnji cilj je veoma jasan. Kada moj tim igra, želim da ljudi koji ga gledaju odmah mogu da prepoznaju da je to Albertov tim. Želim da na terenu vidimo i stil", u dahu je objasnio Rijera.
Posebno je govorio o odnosu sa igračima. "Možemo to da uporedimo sa odnosom između muža i žene. Postoje trenuci kada morate da razgovarate, da se raspravljate, kada nije sve lijepo. Jer ponekad igraču morate da kažete istinu, a to je da nešto ne radi dobro. Naravno, mnogo je ljepše reći mu: 'Ti si dobar igrač', ali ja sam direktna osoba. Ne volim da obmanjujem igrače niti ekipu. Volim da budem direktan sa njima, da im kažem istinu, ono što vidim. Ali sa druge strane, kao i u odnosu sa ženom, moraš da pružiš i nježnost, ljubav i razumijevanje. Dakle, mora da postoji neka ravnoteža", rekao je Španac i potom dodatno pojasnio na šta konkretno misli.
"Da vam dam primjer. Kada pobijedimo, tada sam najstroži prema njima, a kada izgubimo sljedećeg dana im pružim više podrške i pažnje nego inače. Jer kada izgubimo, svi smo ljuti i razočarani, ali upravo tada su im najpotrebnija rješenja i podrška. Kada pobjeđujemo, ja im nisam toliko potreban. Kada pobijedimo, igrači dobijaju hiljadu poruka i čestitke. Tada im nisu potrebne moje lijepe riječi. Suština je u tome da kada počnu da sumnjaju, upravo tada im je trener najpotrebniji", objasnio je trener Zvezde.
Želi u Ligu šampiona
Rijera je na klupi Zvezde doživio veliko razočaranje, pošto su poslije ubjedljive pobjede na Marakani eliminisani od Viktorije Plzenj u revanšu. Tako su crveno-bijeli pali za ljestvicu niže nego prošle sezone i takmičiće se u Konferencijskoj ligi. Plasman u Ligu šampiona i dalje ostaje zvijezda vodilja.
"To ćemo vidjeti, ali imamo dobru grupu i dobar tim. Želimo da napredujemo. Već sam razgovarao ne samo sa igračima, već i sa klubom o tome gdje želimo da stignemo. Ovde je cilj veoma jednostavan. Maksimum. To je, između ostalog, i srpski mentalitet. Želi se maksimum. Očekivanja su veoma, veoma visoka, ali meni odgovornost prija. Volim odgovornost. Mislim da upravo u situacijama stresa i pritiska uspijevam da izvučem najbolje iz sebe. Zato sljedećeg maja moramo da završimo sezonu na pravi način, sa grupom za koju ćemo biti uvjereni da može da ode u Ligu šampiona i da igra ligašku fazu elitnog takmičenja. Ali da bismo do maja došli u takvu situaciju, tokom narednih mjeseci moramo mnogo toga da uradimo. Ja na terenu sa ekipom, a zajedno sa klubom sa kojim imam veoma dobar odnos, kako bismo napravili grupu kakvu želimo da imamo sljedećeg maja", objasnio je nekadašnji trener Ajntrahta iz Frankfurta.
Rijera jako dobro razumije srpski jezik, prije svega jer perfektno govori ruski, a to što je radio u Sloveniji nekoliko godina mu je dodatno pomoglo u razumijevanju srpskog mentaliteta.
"Mnogo mi pomaže to što govorim ruski gotovo savršeno. To mi zaista dosta olakšava stvari. Takođe sam proveo dvije i po godine u Sloveniji. Iako nije potpuno isti jezik, u tim zemljama ima mnogo ljudi sa Balkana i često sam slušao srpski. Kod kuće gledam srpske kanale, slušam i polako učim. Smatram da znanje nikada nije višak. Neće mi porasti ni glava ni mozak zato što sam naučio još jedan jezik. Pokušavam da se prilagodim mjestu u kojem živim. Kada je fudbal u pitanju, imam veoma jasne ideje, ali kada govorimo o kulturi, tu se veoma lako prilagođavam jer sam ovdje stranac. Dakle, ponovo je stvar u pronalaženju ravnoteže. Za sada se ovdje osjećam veoma, veoma prijatno. Mislim da su španski i srpski karakteri prilično slični. Temperamentni smo, brzo reagujemo, volimo da se stvari brzo dešavaju, volimo odmah da reagujemo. Imamo ličnost, karakter. Mislim da ćemo se dobro slagati", jasan je Rijera.
Naglasio je da nije naučio psovke, što obično stranci prvo nauče u Srbiji. "Ne ružne riječi. Ne želim da učim psovke. Mislim da kada učite neki jezik, obično veoma brzo naučite upravo ružne riječi. Više volim da psujem na španskom tako da me ne razumiju kada sam ponekad na klupi. Bolje da ih izgovaram na španskom, ali učim riječi koje se koriste svakodnevno. Najčešće govorim: 'Momci, hajmo, momci.' Ja živim za svoje momke. Prvog dana rekao sam igračima: Ja sam ovdje da vam pomognem. Nisam ovdje da bih se ljutio na bilo koga. Nisam ovdje da budem vaš tata niti diktator. Ovdje sam da vam pomognem. Želim da me vide kao nekoga ko je tu da im stalno pomaže", rekao je Španac.
Rijera se pored fudbala pronašao u još jednom sportu, u pitanju je golf, koji je poslednjih godina sve popularniji u Evropi.
"Ne, nešto potpuno drugačije. Prije nekih petnaest, sedamnaest godina izabrao sam golf upravo zato što predstavlja potpunu suprotnost fudbalu. Individualan je, miran, pruža ti trenutke predaha. Nešto što u fudbalu praktično nemaš. U fudbalu se sve dešava brzo. Sve moraš da uradiš veoma, veoma brzo. Sve je stres. Ispred sebe imaš protivnika koji te napada, pritiska. Zato mi je bilo potrebno nešto potpuno drugačije. Kada odem da igram golf, to je trenutak kada mogu potpuno da se isključim iz fudbala, jer osim u tim trenucima praktično se nikada ne isključujem iz fudbala, čak ni kod kuće. I kod kuće volim da gledam fudbal. Čak i sa porodicom komentarišem utakmice i stvari vezane za fudbal. Zato sam izabrao golf. Potpuno je drugačiji. U prirodi si, napolju, nema mnogo ljudi, često si sam ili igraš sa još dvoje ili troje ljudi. Potpuno je drugačiji od fudbala i upravo je to ono što volim kod golfa", zaključio je Albert Rijera u razgovoru za RTS.