Legendarni Petar Borota poslužio je kao inspiracija za film "Kad porastem biću kengur", a anegdote čiji je glavni akter prepričavaju se dan danas.
Legendarni golman Partizana, Čelsija i OFK Beograda Petar Borota ima jednu od najživopisnijih fudbalskih karijera, a njegov život nažalost je prerano okončan 12. februara 2000. godine, preminuo je posle duge i teške bolesti u Đenovi kada je imao 57 godina. Borotin lik poslužio je kao inspiracija za film "Kad porastem biću kengur", bio je umjetnička duša, ekscentrik i jedan od najboljih golmana koje je Srbija ikada imala.
Osim fudbala, Borota je obožavao i umjetnost, odnosno slikarstvo, tako da je svoja djela izlagao u Beogradu i Londonu.
Igračka karijera
Borota je rođen u Beogradu gdje je i započeo njegov fudbalski put u OFK Beogradu za koji je zabilježio čak 131 nastup. Uslijedio je transfer u Partizan gdje se zadržao tri godine, a potom prelazak u slavni Čelsi. Nastupao je još za Brentford, Portimonense, Boavištu i Portu. Za mladu reprezentaciju branio je u 27 utakmica, a za A reprezentaciju upisao je samo četiri nastupa. Razlog za to je meč iz 1977. protiv Rumunije kada je primio gol sa centra u prvom minutu.
Osim sjajnih golmanskih veština, znao je da zabavi publiku na stadionima, ali se pamti i po nekoliko bizarnih golova. Sve u svemu bio je jedinstvena ličnost u to vrijeme i dan danas se prepričavaju anegdote čiji je bio akter.
Čuvena scena kada popularni golman "Kengur" odlazi sa loptom iza svoje gol-linije samo da bi pokupio kačket i tako prima gol - zaista se desila. Upravo je u stvarnom životu to bio Borota u periodu iz Čelsija.
"Ljudi misle da je ona fora sa kačketom u 'Kenguru' urbana legenda. Nije. To se Bori zaista dogodilo dok je branio u Čelsiju. Jedina razlika u odnosu na film je u rezultatu. Oni su u tom trenutku vodili sa četiri ili pet golova razlike i taj njegov gaf nije imao uticaja na konačan ishod. Sve ostalo je isto. Odbranio je penal i sa loptom u naručju ušetao u gol da bi uzeo kačket", ispričao je jednom prilikom Nenad Stojković za MONDO i dodao:
"Borota je bio moj cimer iz Partizana. Izuzetno harizmatičan tip. Obožavao sam ga, iako je ponekad umio da me izvede iz takta. Išli smo krajem sedamdesetih na neki turnir u Francusku, on je kasnio na avion i stigao je taksijem na aerodrom. Naravno, bez prtljaga. Drugi, treći dan u Nansiju, vidim ja da mi se nešto čudno dešava sa četkicom za zube. Pitam ga je l' to on koristi moju četkicu, 'pa da, šta ima veze... to je kao da pušimo istu cigaretu... pušiš ti, pušim ja... ista stvar'. Mnogo je anegdota vezanih za njegovo ime".
Anegdota sa psihijatrije
Dan danas se prepričava njegova posjeta psihijatrijskom odeljenju jedne beogradske bolnice. U pokušaju da posjeti svog saigrača iz Partizana Zorana Čavu Dimitrijevića, promašio je sprat i završio na odeljenju za psihijatrijske slučajeve, gdje ga je zaustavio čuvar.
Naravno, nije mu bilo lakše da se objasni ko je i čime se bavi, pošto čuvar nije znao mnogo o fudbalu, ali mu nije vjerovao da je poznati jugoslovenski golman: "Znam, znam, ovdje svaki drugi kaže da je Dragan Džajić!", navodno je odgovorio čuvar i čitava scena je jedva riješena, pa je malo falilo da Borotu - ni krivog ni dužnog - zadrže na ovom odeljenju jer i nije djelovao kao običan fudbaler, sa "afro" frizurom.
Umjetnost kao druga ljubav
Borota se bavio slikarstvom, čak je imao nekoliko izložbi u Beogradu i Londonu, a bio je dio je jedne filmske akcije. Bio je uhapšen kao navodni organizator pljačke slika Paje Jovanovića iz dvorca Fantast, zbog čega je šest mjeseci bio u istražnom zatvoru dok nije pušten jer nije dokazana krivica. Posle toga je otišao iz Srbije i živio je u Đenovi gdje nije imao čak ni papire, dokumente.
"Petar je volio da sjedi u popularnom Cvetiću, kafiću u blizini Cvetnog trga, preko puta Treće beogradske gimnazije. I baš u tom Cvetiću će se 1994. godine desiti ono što će mom bratu trajno promijeniti život. Njegovom stolu su prišli ljudi sa slikama smotanim u rolne. Htjeli su da Petar procijeni njihovu vrijednost, a riječ je o djelima Paje Jovanovića koje su pokradene iz manastira u blizini dvorca Fantast. Oni nisu ni znali šta imaju u rukama i željeli su da moj brat procijeni vrijednost. Ova ekipa je vjerovatno praćena, jer je ubrzo policija ušla u Cvetić i uhapsila mog brata sa slikama u rukama. Imao je nekoliko prijatelja koji su ga prihvatili. Snašao se. Slikao je i pravio izložbe. Izlazile su recenzije njegovih izložbi u italijanskim novinama", rekla je njegova sestra Mirjana u jednom intervjuu.
Borota se okušao u trenerskom poslu, ali nije imao previše uspjeha. Tokom osademdesetih godina boravio je u Južnoj Africi, da bi se vratio u Beograd devedestih. Posle izlaska iz zatvora se preselio za Đenovu gde je i preminuo 2010. godine.