Dobrivoje Tanasijević, Den Tana, legendarni biznismen i sportski radnik, preminuo je u subotu u 90. godini.
Den Tana je ostavio iza sebe neizbrisiv trag u svijetu fudbala, a mnoge detalje iz svog života je prvi i jedini put izgovorio u posjeti Kuriru.
Tekst prenosimo u cjelosti.
Dobrivoje Tanasijević je prije svega zaljubljenik u fudbal. Potom funkcioner, čovjek koji je bio na devet šampionata svijeta, kao gledalac, član engleske ili naše delegacije ili organizator.
Popularni Den Tana ekskluzivno za Kurir govorio je o iskustvima od Meksika do Rusije, penalima protiv Argentine u Italiji 1990, prečki Mijatovića u Francuskoj osam godina kasnije, problemima koje je tokom Mundijala u Njemačkoj 2006. godine imao selektor Ilija Petković...
"Ja sam fudbal igrao iz ljubavi. Mama je željela da studiram, jer bih kao advokat mogao da zaradim za pristojan život. Danas fudbaler godišnje zaradi više nego američki predsjednik za cijeli život. Teško je kupiti talenat, nemoguće zapravo. Ali je nenormalno da bilo koji fudbaler košta više od 100 miliona eura. Mada taj novac ne ide njima, njihovo je do petine iznosa", kaže Tanasijević, i potom počinje priču o Mundijalima.
Meksiko 1970.
"To je prvi Mundijal, na njemu sam bio kao gost. Mnogo toga sam tada vidio. Ali se fudbal iz tog vremena ne može porediti sa ovim što sada gledamo. Televizija sada komanduje Svjetskim prvenstvima. Uz to tu je i VAR tehnologija, za koju mislim da je dobra, jer će kada se potpuno usavrši spriječiti greške, koje za zemlje koje su male i nevidljive znače mnogo u smislu razvoja fudbala. Mnogo je primjera, a posljednji nažalost penal za Srbiju protiv Švajcarske.
Fudbal se mijenja. Recimo sedamdesetih se šetalo po terenu, a odbrana i golmani su imali drugačiji ulogu. Danas je golman 11 igrač ekipe, a ranije osim Radenkovića i Mrkušića nije izlazio van peterca. Bekovi su nekada imali zadatak samo da izbiju loptu, danas oni imaju tehniku često bolju od napadača. Mijenja se i priča o navijačima. Nekada su bogati bili na tribinama i gledali sirotinju, danas sirotinja gleda kako bogataši igraju.
Meksiko 1986.
"Bio sam u Izvršnom komitetu engleske federacije. Zadužen za reprezentaciju. Tu sam gledao možda i jednu od najboljih utakmica. Italija je pobijedila Južnu Koreju 3:2. To prvenstvo se pamti i po čuvenim meksičkim talasima."
1990 Italija
"Selektoru Ivici Osimu sam rekao da u Italiju povede igrače u koje vjeruje. Tako je i uradio. Istrpio je vrijeđanje 35.000 navijača pred put. Bekenbauer, koji je došao da gleda meč protiv Holandije u Zagrebu (0:1), jer je vodio Njemce mi je rekao da ne može da vjeruje da u Zagrebu ima toliko Holanđana. Kada sam mu kazao da su to naši ljudi, nije mogao da se načudi što nas tako ispraćaju.
Drugo, Osim je bio užasno strog. Čim se neko pobuni on samo kaže: "Eno ti vrata"! Tako je bilo i kada igrač dođe i pita zašto ne igra? Znao je da kaže: "Možda ćeš biti bolji od tog o kome pričaš, ali sjutra. Danas je on u timu!"
Otišli smo za Italiju i iz meča u meč bili sve bolji. Poslije poraza od Njemačke (1:4), rasli smo kao tim.
Protiv Argentine smo skoro cijeli meč igrali sa igračem manje i nisu nas pobijedili do penala. Da smo tada prošli možda bi bili i prvaci svijeta. To bi vjerujem spriječilo i raspad Jugoslavije. Radilo se o odličnom timu. Kad pominjemo penale, moram da kažem da osim njih nije ni gledao, jer je ranije pao u nesvijest od vrućine. Imao je jako težak posao, jer se borio sa raznim pritiscima, a kao i Ilija Petković u Njemačkoj. Na ta dva prvenstva uticaj politike na ekipu bio je više nego očigledan."
Sjedinjene Američke Države 1994.
"Na ovo prvenstvo sam posebno ponosan. Bio sam u organizacionom komitetu, za sedam godina zaradio sam sedam dolara i sa velikim zadovoljstvom mogu da kažem da je to takmičenje sa prosječno najvećim brojem gledalaca 68.991. Slijedi Brazil sa 53.582. Tu smo imali mali problem sa prodajom karata za mečeve Bolivije, a iz FIFA su nam rekli da smo o tome trebali da mislimo dok su igrane kvalifikacije. Kao što smo na vrijeme primijetili da je Iran prvi u svojoj grupi. To je zemlja sa kojom SAD ni tada nije imala diplomatske odnose, a po pravilima FIFA organizator je dužan da svim ekipama dozvoli ulazak u zemlju. Nama je međutim, potpredsjednik Al Gor rekao da Irancima neće biti dodijeljene vize. Do kraja kvalifikacija ostali su na devet bodova iz prva tri kola."
Francuska 1998.
"Odlična je reprezentacija bila i kod selektora Slobodana Santrača i da je Mijatović pogodio penal... Na trenigu pred meč, pitao sam Vujadina Boškova zašto ne vježbamo penale? On je isto pitao pokojnog Sanija i rečeno je da su vježbali. Siguran sam da nisu, kao što mi se čini da Mijatović nije bio određen da šutira jedanaesterac, koji je promašio.
Japan i Južna Koreja 2002.
"Predsjednik FIFA Žoao Avelanž je garantovao Japanu da će organizovati to takmičenje. Umiješao se veliki novac i Japan je pristao da to podijeli sa Korejom. Da nije tako Japanci bi ostali bez Mundijala. Nažalost, pare su svuda, posebno na reprezentativnom nivou. Manje je u Ligi šampiona ili Evropa ligi. A najkorektniji su Englezi, kod njih nema ni pomisli o korupciji i zato ne dobijaju organizaciju Mundijala. Iako su po infrastrukturi daleko ispred svih."
Njemačka 2006.
"Politika ima mnogo uticaja na fudbal. U Njemačkoj se već počela trvenja oko raspada zemlje i odvajanja Crne Gore, jer su počele igre oko budućih predsjednika dva saveza. To smeta, jer "riba smrdi od glave". Zato je važno da Savez vode kvalitetni ljudi. Mislim da smo po kvalitetu mogli više nego što smo tamo pokazali. Ne zaboravite da smo u kvalifikacijama primili samo jedan gol i to u Španiji."
Južna Afrika 2010.
"Selektor Radomir Antić je stvorio dobru igru. A kada je otišao mnogo smo grešaka u selekciji napravili. Odbili smo da mu damo novac koji je tražio, a činjenica da se nismo kvalifikovali na sljedeće Evropsko prvenstvo nam je odnijela 7 ili 8 miliona. Za nas je to ogroman novac. Bilo je tu još detalja. Na primjer, kada smo pobijedili Njemačku (1:0) u delegaciji je bilo ljudi koji su govorili da ćemo Australiji dati šest komada. Upozoravao sam da takve priče mogu da nam se osvete. Nažalost, bio sam u pravu, izgubili smo 1:2 i vratili se kući."
Rusija 2018.
"Rusi su prvenstvo dobili pošteno. Željeli su da unaprijede fudbal, jer je počeo da pada interes. Glasalo se kao i sada kada su ga dobili Amerika, Kanada i Meksiko. Prije 16 godina FIFA se klela da više neće dozvoliti da se prvenstvo organizuje u više zemalja. Problem su zakoni, porez... i mislim da je dobro da federacije biraju domaćina. Tako se manje mogu kupovati glasovi.
Umorio sam se u Samari, kada smo savladali Kostariku. Pješačili smo četiri kilometra prije utakmice i isto toliko poslije. Mislio sam da ću da umrem (smijeh). Mi možemo biti i prvi u grupi i tako treba da razmišljamo. Nešto drugo mi bode oči. Prvi put se otišlo bez euforije. A sada je vidim. I ne dopada mi se.
Savladali smo Kostariku, izgubili od Švajcarske, koja je sa izuzetkom prvih dvadeset minuta bila bolja. Neću da komentarišem igru, to je posao igrača i selektora, ali hoću da kažem da je moj utisak da smo igrali loše i da je sudija Brih imao loš dan. Penal je morao biti sviran i mislim da će baš taj detalj doprinijeti daljem usavršavanju video kontrole, koja je još jednom ponavljam i pored vidnih nedostataka više grešaka spriječila nego što su sudije napravile.
Slijedi nam Brazil i imam neki utisak da ćemo odigrati dobar meč. Jesu oni individualno moćni, ali ne igraju dobro. Ako se budemo organizovano branili i igrali 95, a ne dvadeset minuta može se desiti i čudo, ali...
Naš cilj najprije treba da bude da se kvalifikujemo na neko takmičenje. zatim, da prođemo u nokaut fazu. Jer, ma koliko navijali za Srbiju, ona za veliki rezultat u muškom fudbalu nema skoro nikakve šanse. Ako hoćemo da budemo prvaci svijeta, okrenimo se ženskom fudbalu. Tu imamo i talenta i mnogo prostora da uđemo u vrh. Ali to čelnike našeg i mnogo drugih Saveza ne zanima. U to se ne ulaže, mediji ništa ne pišu, televizija nikada nije došla na meč. A muški se prati iz sekunda u sekund."
Pošto smo pretresli sva Svjetska prvenstva koja je Dobrivoje Tanasijević gledao uživo, pitamo ga kada mu je što se fudbala tiče bilo najteže?
"Na terenu u Italiji protiv Argentine! To je najveća trauma, već sam vam rekao zbog čega. A van kada sam 1994. otišao na treći dan Kongresa FIFA da spasavam Jugoslaviju čila delegacija nije dobila vize. Nismo više imali ni zastavu ni bilo kakav dokaz da smo prisutni tu. Ipak, dozvoljeno mi je da posljednjeg dana govorim. Nekoliko sati pisao sam govor. Tada su došli članovi Izvršnog komiteta i rekli mi da povlače odluku o isključenju Jugoslavije, ako ja kao predstavnik njene federacije, glasam za prijem Makedonije. Šta mislite, da li sam prihvatio? Naravno da dileme nije bilo! Spasao sam Jugoslaviju isključenja iz fudbala, a ona je kasnije na turniru u Hong Kongu uzela jedini pehar u istoriji seniorskog reprezentativnog fudbala."
Ko je najbolji fudbaler kojeg je Den Tana posmatrao?
"Dvoumim se između Maradone i Mesija. Ako Leo nastavi i postane prvak svijeta prestići će Maradonu. Dijego je bio čovjek koji je mogao da pobijedi sam! On je uspio da smanji pritisak i na sebe i na ekipu, što Mesiju ide baš teško. Nacija od njega očekuje mnogo i ne misli o tome da je umoran."
A najbolji igrač sa ovih prostora?
"Teško mi je da kažem jednog. Bobek, Mitić, Vukas... Šekularca nisam gledao nikada, Džajića i Vukotića, malo. Piksi je proglašen za najboljeg stranca u Japanu, pa ga Đorić nije htio u reprezentaciji. Zajedno sa Dejom Savićevićem. Dejo je na nagovor Bate Bulatovića rekao da se povlači i više neće da igra za reprezentaciju. Piksija nikada nisu pozvali i savjetovali mu tako nešto".
Kad već pominjete savjete medijima, da li naši igrači dobro obavljaju taj dio posla?
"Ne shvataju da za medije moraju biti dostupni. Ne da plaćaju, ali da budu dostupni. Njih nažalost to ne zanima, većina je hladna kada se pomenu mediji. Recimo, stalno pričaju o pobjedama, a ako izgube nikome ništa, sve se zaboravi. "
Neuspjeli trik Miljana i Bate u Švedskoj
Uz Mundijal u Italiji Den Tana ističe još jedan ožiljak na duši, Evropsko prvenstvo 1992. u Švedskoj.
"Bili smo isključeni sa pojavom sankcija Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Lenart Johanson me je zvao i rekao da mu je naređeno da Jugoslavija ne može da igra na EVRU u Švedskoj. Onda su Miljan Miljanić i Bata Bulatović misleći da ako ranije stignu u Švedsku niko neće da ih vrati. Trik nije uspio. Vraćeni smo, a Danci su otišli i uzeli titulu. Mnogo puta sam ljudima iz njihovog Saveza rekao da treba da nam daju bar milion eura od nagrade. Obećali su, ali do danas to ni je ispunjeno.
"Dok je Jugoslavija postojala problem je bio, što nije bilo premija. Igrači nisu Ajnštajn i ne razumiju u potpunosti šta znači kada odeš na Mundijal. Fudbal se kako ste sami rekli igra nogom, manje glavom.