Bivši vođa navijača Crvene zvezde Zoran Timić Tima govorio je o Delijama i devedesetim.
U trećoj epizodi serijala: "Ultras - Timina priča", nekadašnji vođa navijače Crvene zvezde - Zoran Timić govorio je o odnosu Željka Ražnatovića Arkana i sjeverne tribine, kao i o Aleksandru Kneževiću Kneletu. "Arkan nikada nije bio ni navijač, ni vođa navijača Zvezde, kao što se pisalo po medijima. Cijela priča počinje kada se na Maksimiru 1990. godine skandiralo protiv Slobodana Miloševića, što se policiji nije dopalo. Razmišljali su kako da nas spriječe u tome i među nas poslali Arkana koji je bio pripadnik službe DB. Pojavio se na tom sastanku, na kom ja nisam došao, jer sam bio protiv svega što se tiče Miloševića. Arkan je rekao da treba da budemo navijačka grupa, a ne da se bavimo politikom. To je bilo prihvaćeno, jer druga opcija svakako nije ni postojala. Tada sam se povukao sa tribine, i šest mjeseci nisam dolazio na utakmice. Gomila laži je izlazila po medijima posle toga koja se odnosila na to da je Arkan osnovao Delije. To su bile laži. On je nekoliko puta u životu bio na sjeveru i cijela ta priča o njemu kao vođi je bila fabrikovana od strane SPS režima da bi umirili tribinu da ne skandira protiv Miloševićevog režima".
Za razliku od Arkana, poznati beogradski kriminalac, član Voždovačkog klana Aleksandar Knežević Knele je bio navijač Crvene zvezde. "Kneleta je moj komšija doveo kod mene i predstavio ga kao momka koji hoće da ide s nama i da se bije s Grobarima. Otišli smo na košarkašku utakmicu ubrzo, a on je čak skupljao i štangle, i pokazao se dobro. Dugo je pričao o tome kako je išao sa ultrasima, ali je poslije otišao u potpuno druge vode. Jedno vrijeme, oko godinu dana, je bio dio navijačke grupe".
Timić je rekao da je bio hapšen zbog pjevanja pjesme Dragoljubu Draži Mihailoviću. "Vraćao sam se kući i jedan od drugara mi je rekao da me je policija tražila, tačnije da su mi dolazili na kuću. Pritajio sam se u stanu, ali sam znao da će u toku noći da upadnu i tako je i bilo. Došli su oko 4,5 i odveli me u stanicu. Na kraju sam potpisao ono što su mi rekli, jer sam se vodio tom pričom da šta god kažeš u stanici ne važi, već da kod istražnog sudije možeš da negiraš to i kažeš da si bio prisiljen da potpišeš. Poslije toga, bio sam tri i po mjeseca u pritvoru, i zatim sam dobio četiri mjeseca kazne. Očekivao sam veću kaznu, ali je sudija bio korektan. To je prvi put da je neka navijačka grupa dobila kaznu zatvora, ali je tada najveća optužnica bila jer smo pjevali: "Procvetala bijela lala, mi čekamo đenerala" i "Od Topole do Ravne gore". Kod većine ljudi koji borave u zatvoru se javlja ideja da se povuku, da se ne bave time više. Tako sam razmišljao i ja u tim momentima... Razmišljao sam da ne idem više na utakmice, i šta će meni ovo u životu, kad imam dom, porodicu, djevojku. Pokušavao sam da se držim po strani, da se ne javljam drugovima, ali nije to baš tako lako išlo. Vuklo je nešto... Stvoren je fluid i nisam mogao bez toga. Strast prema tribini je bila jača nego strah od policije i zatvora".
Ovako pamti i čuveni Maksimir, nikad odigrani derbi pred rat, koji je bio i najava krvavog početka devedesetih godina u bivšoj Jugoslaviji. "Čuveni Maksimir... Krenuli smo jutarnjim vozom, i mislim da nas je između 1000 i 1500 bilo. Doslovno nije moglo da se stoji, sjedi, ništa. Nas 20 je bilo u kupeu koji je predviđen za šest ljudi. Cio skandal i medijsku pažnju je ta utakmica dobila zbog dešavanja na stadionu, jer je HDZ sedam dana pred meč došao na vlast. Bila je priča da li je sve to režirano, da li su šipke bile natopljene kisjelinom i da li je kamenje bilo namjerno spremno, jer je bilo neobično mnogo kamenica. Smetalo im je veliko prisustvo Srba i tražili su način da proglase srpske kadrove policije nesposobnima, kako bi ih sklonili. Maksimir im je došao kao kec na 10. Vlast je tu pomogla lošim odabirom komandira, obezbjeđenja, i vodili su računa o svemu kako bi ih proglasili nesposobnima. Da li je utakmica na Maksimiru početak rata u bivšoj Jugoslaviji? Nije, jer mislim da bi se rat desio i bez te utakmice, ali da simbolički označava početak rata - svakako. Naših 300, 400 je došlo večernjim vozom, tako da nas je bilo još više".
Veliki neredi pod nabojem nacionalizma su se desili na stadionu. "Policija nas je dočekala i sprovela do pomoćnog terena Dinamovog stadiona. Bila je užarena nacionalna atmosfera, počele su čarke, vrijeđanja, gađanje novčićima, čašama sa pivom i naši su u jednom trenutku krenuli da lome ograde. U jednom trenutku su slomili ogradu, i prešli na drugu tribinu. Počeli su neredi na sjeveru gdje su se Dinamovi navijači tukli sa policijom, a zatim i probili ogradu, te izašli na teren. Sjećam se da sam dobio kamen u glavu i da su mi napravili dvie kopče. Svakako, cilj navijača Dinama je bio da dođu do nas, ali nisu uspjeli od policije. Poslije gomile bačenih suzavaca su bili izbačeni sa stadiona, a mi smo ostali na tribini bar još dva sata, jer su se neredi prenijeli na ulice. Pala je noć, a mi smo još bili na stadionu, i tek onda su nas pustili. Ispred nas je čekao autobus koji nas je odvezao do Dugog Sela (mjesto pored Zagreba), gdje nas je čekao voz samo za nas i išli smo do Beograda bez stajanja. Ljudi u Beogradu su gledali prenos utakmice i vidjeli šta se zbilo, ali nisu imali kontakt s nama. Niko nije mogao da dođe do sina, brata, momka i doslovno nisu znali da li smo živi. Kada smo se vratili, doček na stanici je bio takav da je tu čekalo otprilike dvije hiljade ljudi. Svi su čekali djecu, braću, momke. Zagrebačka štampa je okrivila nas, a beogradska njih"