OTIŠAO U BOLNICU DA POSJETI SAIGRAČA IZ PARTIZANA, PA ZAVRŠIO NA PSIHIJATRIJI! Nestvarna priča

Na današnji dan, 12. februara 2010. godine, preminuo je naš proslavljeni golman Petar Borota.

Borota je bio fudbalski vizionar, najveći šoumen, ekscentrik, čovjek koji je od najdosadnijih utakmica znao da napravi spektakl!

Proslavljeni golman, čovjek koga su navijači obožavali, rodio se 1952. godine u Beogradu. Fudbalsku karijeru započeo je OFK Beogradu. Za klub sa Karaburme branio je na 176 utakmica.

U sezoni 1976/77. odlučio je da pređe u Partizan i odmah po dolasku svojim bravurama na golu osvojio je navijače.

Pod vođstvom Ante Mladinića Partizan je te sezone nadmoćno osvojio titulu prvaka države, čak pet bodova ispred drugoplasirane Crvene zvezde, a Borota je u 34 utakmice samo 19 puta kapitulirao.

U crno-bijelom dresu proveo je dvije sezone, nakon cega je, za sumu od tada ogromnih 70.000 funti, otišao u londonski Čelsi. Imao je debi iz snova u londonskom klubu. Protiv prvaka Evrope Liverpula na čelu sa Kenijem Daglišom autsajder Čelsi je izborio remi 0:0. Borota je na tom meču bio nevjerovatan, sve je branio. Brzo je stekao povjerenje i naklonost navijača.

Volio je da se igra sa živcima saigrača, trenera i navijača, jer je posle svake uspješne intervencije volio da loptu odbije od prečku. Obožavao je da dribla protivničke igrače i tako je jednom prilikom primio gol protiv Votforda.

Cijela je Jugoslavija pričala kako je Petru Boroti, nakon što je na golu Čelsija na jednoj utakmici odbranio penal, kačket sa glave odletio u mrežu, a on je sa loptom pod pazuhom ušao u gol, uzeo kačket, i tako sam sebi dao gol.

U sezoni 1980/81 Čelsi je postigao samo tri gola na 22 ligaške utakmice, ali je Borota uspio da sačuva mrežu na 16 utakmica. Što mu je pomenute sezone donijelo epitet najboljeg Čelsijevog igrača godine.

Navijači Plavaca ga nisu zaboravili. Borota se našao u idalnom timu Čelsija svih vremena! Po izboru navijača Petar je proglašen za naboljeg golmana ikada koji je nosio dres londonskog kluba.

Borota je bio veliki, kada je Čelsi bio mali klub.

Londonsku epizodu pratila je priča o njegovom izbjegavanju vojnog roka zbog čega mu je u tadašnjoj Jugoslaviji prijetio zatvor. Kasnije je sve izglađeno, i nađeno je srednje rešenje, ali do tada su kolali glasovi da je zatražio politički azil i da je emigrirao u Južnu Afriku koja je tada bila okovana izolacijom.

Posle tri godine provedene u Čelsiju otišao je Brentfford, zatim je karijeru nastavio u Portugalu, a onda je riješio da ode u penziju.

Za Jugoslaviju je branio u četiri utakmice. Dvije je branio cijele, a na druge dvije je menjao Katalinića.

Borota je bio jedan od najekstravagantnijih sportista svoga vremena, preteča u mnogo čemu. Pored golmanskog stila u kome je bio nevjerovatan, sa mnogo elegancije i parada, on je uveo i posebnu modu golmanske opreme. Kasnije su ga mnogi kopirali. Prvi je afirmisao kratke majice i bermude, a afro-frizura bila mu je zaštitni znak. Bio je pravi šarmer – kako na fudbalskom terenu tako i van njega.

Njegova najveća ljubav pored fudbala bila je umjetnost. Obožavao je slikarstvo. U galeriji "Srećna nova umetnost" u SKC-u imao je svoju autorsku izložbu. Prethodno je izlagao svoja djela u Londonu.

Kada se vratio u Beograd našao se u središtu velikog skandala. Uhapšen je kao navodni organizator pljačke umjetničkih slika Paje Jovanovića iz dvorca Fantast. Šest mjeseci je proveo u istražnom zatvoru, ali krivica nikada nije dokazana.

"Petar je volio da sjedi u popularnom „Cvjetiću", kafiću u blizini Cvijetnog trga, preko puta Treće beogradske gimnazije. I baš u tom „Cvjetiću" će se 1994. godine desiti ono što će mom bratu trajno promijeniti život. Njegovom stolu su prišli ljudi sa slikama smotanim u rolne. Htjeli su da Petar procijeni njihovu vrijednost, a riječ je o djelima Paje Jovanovića koje su pokradene iz manastira u blizini dvorca Fantast. Oni nisu ni znali šta imaju u rukama i željeli su da moj brat procijeni vrijednost. Ova ekipa je vjerovatno praćena, jer je ubrzo policija ušla u „Cvjetić" i uhapsila mog brata sa slikama u rukama", otkrila je u jednom intervjuu Borotina sestra Mirjana.

Borota je nakon izlaska iz zatvora odlučio da napusti Srbiju. Otišao je u Đenovu u kojoj je živio do smrti bez ikakvih papira i dokumenata.

"Imao je nekoliko prijatelja koji su ga prihvatili. Snašao se. Slikao je i pravio izložbe. Izlazile su recenzije njegovih izložbi u italijanskim novinama", rekla je Mirjana.

Preminuo je u Đenovi posle duge i teške bolesti 12. februara 2010. godine.

Završio na psihijatriji

Za Borotine beogradske dane vezana je i urnebesna anegdota o posjeti psihijatrijskom odeljenju jedne beogradske bolnice.

Naime, Borota je išao da obiđe klupskog druga Čavu Dimitrijevića, ali je promašio sprat i završio na odeljenju za psihijatrijske slučajeve. Kada je shvatio da je pogriješio, krenuo je ka izlazu, ali ga je tu zaustavio čuvar i upitao kuda je krenuo. Zbujeni Borota je odgovorio da je krenuo napolje i pokušao da mu objasni ko je i čime se bavi. Međutim, iskusni čuvar se nije dao tako lako:

"Znam, znam, ovdje svaki drugi kaže da je Dragan Džajić!"

Nesporazum je jedva riješen.