Nevjerovatna životna priča Milana Galića.
Milan Galić jedan je od najboljih centarfora koje je Jugoslavija ikada imala, a ostao je upamćen i kao jedan najboljih fudbalera koji su ikada nosili dres Partizana. Životni put legendarnog reprezentativca nije bio nimalo lak. Njegova priča mogla bi idealna za scenario nekog holivudskog bolokbastera.
Rođen je 8. marta 1938. godine u malom banatskom mjestu Maleševci. Roditelji su mu se upoznali u Bosanskom Grahovu. Njegova majka je navodno bila obećana Gavrilu Principu, međutim, upoznala je Milanovog oca i odlučila da sa njim ode u Vojvodinu kako bi tamo osnovali porodicu. Dobili su ćerku, dva sina i čekali su još jednu bebu, a onda se dogodila velika tragedija... Otac, inače heroj Prvog svjetskog rata, iznenada je preminuo u 45. godini života, šest mjeseci pre Milanovog rođenja.
Njegova životna priča, način na koji se borio sa svim problemima i kako je uspio sve to da pobijedi mogu da posluže kao inspiracija mnogima...
ODRASTANJE
Počeo je Drugi svjetski rat i Milanova majka odlučila je da se sa djecom vrati u Bosnu. Plašila se za njihovu bezbjednost u Vojvodini, pa je odlučila da utočište potraži u rodnom kraju. Porodica nije htjela da je primi nazad, ali uspjela je da nađe posao učiteljice i dozvolili su joj da sa djecom živi u školi. Sestra i stariji brat tokom rata su otišli u Partizane, a Milan je sa bratom Boškom ostao sa majkom u Bosni. Nesrećni dječaci su krajem rata ostali i bez majke. Naime, ustaše su njihovu majku na zverski ubile nasred ulice. Tako su dječaci ostali potpuno sami bez igdje ikoga. Samo pukom srećom Milan i njegov brat Boško preživjeli su rat.
Kao i mnogu djecu koja su ostala bez roditelja po oslobođenju su ih smjestili u domove. Nažalost, ne u isti. Boško je bio smješten u Novom Sadu, a Milan u Kanjiži. Selili su ga nekoliko puta, a 1946. je završio u Zrenjaninu, gdje je ostao šest godina. "U domovima su na učili poštenju, iskrenosti, nesebičnosti. Pripremali su nas za idealno društvo, koje nismo našli kad smo krenuli svako svojim putem. Mnogi nikad nisu uspjeli da se snađu. Neki su se razočarali, neki ostali vjerni idealima koje su ponijeli, stalno ratujući protiv laži, nepravilnosti, bezosjećajnosti, egoizma" govorio je Milan.
FUDBAL I PARTIZAN
U domu je i zavolio fudbal. Odmah je bilo jasno da se radi o vanserijskom talentu. Ubrzo je zaigrao za Proleter, već sa 16 godina izborio je mjesto u prvoj postavi zrenjaninskog kluba. Bio je sjajan na terenu, ali i u školi. Pohađao je zrenjaninsku gimnaziju i bio je odličan đak. Nije se odlikovao naročitom visinom, ali je posjedovao hitrinu, agresivnost, stabilnost u duelima, izuzetan osećaj za gol i neustrašivost, i prije svega odličnu tehniku. Istinski ljubitelji fudbala sa ovih prostora i dan danas prepričavaju Milanove nevjerovatne driblinge i golove.
Sjajnim igrama u dresu Proletera privukao je pažnju velikih klubova, a njegov san bio je da jednog dana zaigra u Partizanu sa svojim idolima Bobekom i Zebecom. Član Partizana postaje 1959. godine, i tu njegovo golgetersko umijeće dolazi do punog izražaja. Na 150 prvenstvenih utakmica postigao je 75 golova za Partizan, što je nevjerovatan prosjek od 0,50 golova po utakmici. S Partizanom je osvojio 4 titule prvaka Jugoslavije (1960/61, 1961/62, 1962/63, 1964/65) i bio dio čuvene generacije "Partizanovih beba" koja je igrala finale Kupa šampiona u Briselu 1966. godine. Tu sezonu Galić je proveo u JNA, pa je odigrao samo 3 utakmice u najjačem evropskom takmičenju i postigao 2 gola. Za Partizan je odigao ukupno 288 utakmica i postigao 179 golova.
REPREZENTACIJA
Za reprezentaciju Jugoslavije, Milan Galić je na 51 utakmici postigao 37 golova, pa je tako drugi strijelac u istoriji nacionalnog tima, samo jedan gol iza Stjepana Bobeka. Retko koji svjetski igrač se može pohvaliti takvim prosjekom golova u nacionalnom timu – 0,725 golova po utakmici.
Za reprezentaciju je debitovao 31. maja 1959. godine u kvalifikacijama za EP protiv Bugarske na Stadionu JNA i već u 27. sekundi postigao je gol! Učesnik je Olimpijskih igara u Rimu 1960. godine, gdje je sa jugoslovenskom reprezentacijom osvojio zlatnu medalju, a kuriozitet je da je na svakoj utakmici olimpijskog turnira postigao gol! Bio je najbolji strijelac Olimpijskih igara sa Dancem Nilsenom.
Na SP u Čileu 1962. godine na pet utakmica Milan Galić je postigao tri gola. Te 1962. godine proglašen je za najboljeg jugoslovenskog sportistu u anketi JSL "Sport". Jugoslovenski klupski fudbal i Partizan je napustio 1966. i sa velikim uspjehom je igrao za belgijski Standard i francuski Rems.
Jedan je od fudbalera koji nije zapostavio školu. Po povratku u Jugoslaviju 1973. godine završio je pravni fakultet i do penzije je radio u FSJ kao pravnik. Prema svemu pokazanom na terenu, Milan Galić je po ocjenama stručnjaka i ljubitelja fudbala bio jedan od najboljih igrača i napadača u istoriji Partizana i jugoslovenskog fudbala.
ČUVENA IZJAVA I KAPUT
Svim navijačima kluba iz Humeske ostala je urezana u sjećanju njegova čuvena izjava. "Partizan je sigurno šampion, a ostali nek se poređaju kako im je volja".
Inače, kada je postao standardni prvotimac Proletera Milan nije tražio platu. Zamolio je upravu kluba da mu plaća stan i hranu, kako bi konačno mogao da izađe iz doma. Međutim, nije imao ni dinara. Kada je došla jesen i dalje je bio u ljeetnjoj garderobi. Tada je odlučio da se ponovo obrati čelnicima kluba. Molio ih je da mu nabave zimski kaput, a Savez boraca mu je kupio odijelo. Milan nije imao prihode, ali konačno je bio srećan, uživao je na terenu.
BONUS VIDEO: