Đanluka Vijali preminuo je od raka pankreasa, a godinu pred smrt ostvario je jednu od najvećih pobjeda u velikoj fudbalskoj karijeri.
Slavni Italijan Đanluka Vijali preminuo je u 59. godini u Londonu, posle petogodišnje borbe sa rakom pankreasa. O svojoj bolesti nije govorio javno do 2018, kada je saopštio da ju je savladao i da će se boriti da živi normalno. Nažalost, rak se vraćao, a on ga je pobjeđivao i tako je učestvovao i u velikoj uspehu italijanske reprezentacije, kada je kao član stručnog štaba prošlog ljeta osvojio titulu prvaka Evrope.
Međutim, u decembru 2021. objavljeno je da se ponovo bori protiv kancera, a prije manje od mjesec dana saopšteno je da je njegova funkcija u stručnom štabu Italije "zamrznuta" zbog liječenja. Ovog petka ujutru, iz Londona i iz Italije objavljeno je da je slavni napadač Juventusa, Sampdorije, Čelsija i reprezentacije preminuo. Protiv bolesti se do kraja borio hrabro i poput svog nekadašnjeg rivala Siniše Mihajlovića željeo je da njegova bitka bude primjer svima koji se suoče sa kancerom.
"Nadam se da će moja priča pomoći drugima da se na pravi način suoče sa onim što dolazi i da će moći da posluži da inspiriše ljude koji se nađu u prelomnim trenucima života. Htio bih da neko pogleda ka meni i da mi kaže: 'Zbog tebe nisam odustajao'", rekao je jednom prilikom veliki Vijali.
Do kraja je ostao hrabar, a tumor je nazvao svojim "saputnikom", čime je svima pokazivao da ne želi da očajava. Takođe, nije krio strah od smrti, već je isticao da pravu hrabrost posjeduju onui koji se ne boje da se suoče sa smrću tako što prihvate taj strah. "Shvatam da ideja o smrti služi da shvatimo i cijenimo život", govorio je Vijali.
Tokom prvog ciklusa hemoterapije, 2017. godine, izgubio je 15 kilograma i u tom periodu prihvatio tu veliku borbu, uz podršku najbližih – supruge Katrin i ćerki Olivije i Sofije. Podržali su ga i bliski prijatelji, među kojima je i bivši saigrač Roberto Manćini, pa je iz Saveza 2019. bio pozvan da bude operativac stručnog štaba. Prihvatio je to u novembru 2019. i služio je svima kao primjer kako bi se trebalo suočiti sa najtežim borbama u životu.
"Suze kojima je pustio da teku kada je osvojio veliki turnir sa reprezentacijom dok je grlio Manćinija zatvorile su cijeli krug. Trofej koji je uvijek jurio sa reprezentacijom osvojio je tako na način na koji nikad nije mogao ni da zamisli. Tako je uspio da skine sa sebe teret koji je nosio kroz čitavu karijeru", piše Gazeta djelo Sport na dan smrti velikog centarfora i jednog od najvećih fudbalera devedesetih godina u toj zemlji.