Siniša Mihajlović ovo je shvatao krajnje ozbiljno.
Siniša Mihajlović bio je majstor slobodnih udaraca i kao igrač će zauvijek po tome ostati upamćen. U Crvenoj zvezdi je iz prekida davao neke od najvažnijih golova u klupskoj istoriji, a "bombu" je iz rodnog Borova preko Vojvodine, pa preko "Marakane" odneo u Italiju, gdje je pucala godinama.
Od 1992, kada je stigao u Romu, pa do 2006, kada je završio karijeru u Interu, Mihajlović je dao čak 28 golova iz slobodnih udaraca i još je rekorder zajedno sa Andreom Pirlom, kome je takođe pripisan taj broj pogodaka. Prate ih asovi poput Aleksandra Del Pjera (22), Roberta Bađa (21), Frančeska Totija (21), Đanfranka Zole (20), Miralema Pjanića (16), Dijega Maradone (14) i Mišela Platinija (13).
Mihajlović je bio veoma ponosan na taj rekord i svako pitanje o tome ko je najbolji shvatao je veoma ozbiljno. Tako se jednom prilikom nije ni nasmejao kada su ga novinari pitali ko je zapravo "Broj 1", on ili Andrea Pirlo. "Ako me pitate ko je najbolji, moj odgovor je da oko toga nema dileme. To kažem jer smo Andrea i ja postigli po 28 golova iz slobodnih udaraca u Seriji A, ali on je odigrao skoro 200 utakmica više od mene u ligi. I jedan od njegovih golova bio je... delimično autogol. Ako u ovaj zbir dodam i golove koje sam postigao u Srbiji, trebalo bi mu još 200-300 golova da me stigne. Zato mislim da sam najbolji. Ako je iskren, i on će odgovoriti isto", rekao je Mihajlović, a italijanski novinari su primjetili da se ni na trenutak nije nasmijao kada je govorio o tome.
U izvođenju slobodnih udaraca bio je toliko dobar da ni kada je završio karijeru niko u Interu nije bio bolji od njega. Dok je bio pomoćni trener nerazura Roberta Manćinija od 2006. do 2008, ostajao je posle treninga da šutira golmanima Žuliju Cezaru i Frančesku Toldu. Italijanski mediji pisali su i tada da niko od "profesora" nije bio bolji u prekidima. Lopta je preletila prepreku postavljenu umjesto "živog zida" i pogađala ćošak koji Toldo nije mogao da dohvati. Aplaudirali su mu, a golmani su se nervirali. Jednom prilikom je otkrio tajnu, tokom 2020. godine.
"Kada izvodim slobodne udarce, gledam golmana do kraja. Ako zakorači i krene da brani stativu koju pokriva živim zidom, onda ubrzam zalet i gađam 'njegovu' stativu. Sa druge strane, ako stoji mirno, usporim korak i gađam preko živog zida. Prirodni je dar znati kako da izvodite slobodne udarce, ali to može biti naučeno i neko može da vam objasni gdje morate da šutirate. Na primer – ako hoćete da pošaljete loptu kraj golmanove stative, onda ne bi trebalo da gađate u gol, već metar, metar i po pored, jer rizikujete da lopta uz taj felš ode u sredinu gola. Zato je potrebno da ciljate van gola, da lopta ode na ivicu stative i to je gol. Što se mene tiče, nikad nisam izvodio slobodan udarac, a da nisam bio siguran da ću da dam gol. Sve do prije dvije godine šutirao sam ih bolje nego moji igrači. Koja je tajna? Ponekad komentatori kažu 'On šutira bez vere'. Jedna misao mi je tu osnovna – u fudbalu, kao i u životu, glava je najvažnija".