Uprkos povremenim nalazima izotopa u morskim organizmima, zvanična procjena je da otpad ne predstavlja neposrednu prijetnju, pa lociranje i vađenje kontejnera nije u planu.
Desetine hiljada buradi sa radioaktivnim otpadom već decenijama leže na dnu Tihog okeana kod San Franciska. Mnoga su odavno zarđala i raspala se, ali to nije posljedica lošeg plana - nikada nije ni bilo planirano da zauvijek zadrže opasan sadržaj
Između 1946. i 1970. godine, Sjedinjene Američke Države izbacile su oko 47.800 kontejnera sa radioaktivnim otpadom u okean. Još nevjerovatnije, hiljade njih danas se ne nalaze tamo gde je trebalo, jer su posade brodova često promašivale predviđene zone.
Otpad je danas razbacan na površini od oko 1.400 kvadratnih kilometara morskog dna, na dubinama od 100 do preko 2.000 metara. Veliki dio tog područja nalazi se unutar zaštićenog morskog rezervata.
Posade brodova navigirale su približno, a detaljno vođenje evidencije nije bilo obavezno. Zbog toga danas niko sa sigurnošću ne zna gdje se nalazi svaki od desetina hiljada kontejnera.
Ono što ovu priču čini još neobičnijom jeste način na koji se tada razmišljalo o odlaganju nuklearnog otpada.
Čelična burad, otežana betonom, imala su samo zadatak da dopreme otpad do morskog dna. Očekivalo se da će okeanske struje vremenom razblažiti radioaktivni materijal do te mjere da prestane da predstavlja značajnu opasnost.
Iako je otpad zvanično kategorisan kao "niskog nivoa", naziv zvuči bezazlenije nego što zapravo jeste. U ovu kategoriju spadali su polomljeno laboratorijsko staklo, pepeo, leševi životinja, laboratorijska oprema i drugi materijali koji su se nalazili u blizini reaktora ili istraživačkih laboratorija.
Podvodna istraživanja pokazala su da se stanje buradi značajno razlikuje. Dok su pojedina ostala gotovo potpuno očuvana, druga su se u potpunosti raspala i iza sebe ostavila samo tragove rđe i betona.
Jedna studija iz 1996. godine pronašla je neuobičajene odnose izotopa plutonijuma i americijuma u ribama i školjkama sa ovog područja. Ipak, procijenjena doza za ljude koji bi jeli određene vrste ribe iznosila je svega oko 0,03 milisiverta godišnje, a rezultati studije kasnije su bili predmet stručne rasprave.
Radioaktivni otpad, međutim, nije jedina stvar koja je završila u ovim vodama. Tu su odlagani i cijanidi, živa, berilijum i drugi teški metali, eksplozivi, materijal izvađen sa morskog dna, kao i obično smeće.
Ipak, naučni panel koji je 1980. godine istraživao potencijalnu opasnost nije pronašao očekivane dokaze da burad predstavljaju ozbiljnu pretnju. Stručnjaci su na kraju preporučili da se više pažnje posveti otrovnim hemikalijama nego samoj radioaktivnosti.
Nosač aviona pun radioaktivnog otpada
Posebnu pažnju decenijama je privlačio i rashodovani nosač aviona USS Independence, potopljen kod San Franciska 1951. godine. Brod je preživio nuklearne probe na atolu Bikini, a potom služio kao plutajuća laboratorija za eksperimente dekontaminacije, prije nego što je potopljen sa radioaktivnim materijalom u sebi.
Olupina se nalazi na oko 790 metara dubine, unutar susjednog morskog rezervata u zalivu Monterej. Istraživanje iz 2015. godine pokazalo je da je trup iznenađujuće dobro očuvan, a na lokaciji nije otkrivena mjerljiva radioaktivnost, tvrdi SpaceDaily.
Amandman na Londonsku konvenciju, kojim je odlaganje radioaktivnog otpada u okeane trajno zabranjeno, usvojen je 1993. godine i stupio je na snagu u februaru 1994.
Međutim, nijedno bure nije izvađeno, niti je neka američka agencija predložila takvu akciju. Lociranje desetina hiljada kontejnera koštalo bi daleko više nego što izmjereni nivo opasnosti opravdava, pa je zvanična politika da otpad ostane na morskom dnu uz dalji nadzor.