Vesna Dedić o životu i karijeri.
Vesna Dedić je jedno od najpoznatijih televizijskih lica i više od 20 godina je prisutna na malim ekranima, a njenu emisiju "Balkanskom ulicom" nema ko ne zna.
U septembru je obilježila jubilarne dvije decenije od postojanja kultne emisije, u kojoj je do sada ugostila više od 1.000 gostiju. Međutim, kako kaže, bila je primorana da promijeni posao kada je Olivera Kovačević došla na mjesto urednika Zabavnog programa RTS-a. Zbog toga je prije dvije godine napustila Javni servis i počela da gradi život u novoj sredini.
Otac joj je bio vojno lice, a njenu majku upoznao je tokom službe u Bosanskom Brodu, nakon čega su se preselili u Osijek, gdje je 25. decembra 1967. rođena Vesna, ali se rodnog grada, kaže, i ne sjeća. Dvije godine kasnije preselila se s roditeljima u Našice, a nakon godinu dana rodio se i brat Đorđe.
Njeni su se ubrzo preselili u Trebinje, gdje je njen otac dobio prekomandu. Vesna je tada krenula u vrtić i već s tri godine je bila toliko samostalna da je sama odlazila i vraćala se.
"Svoju ćerku Lenku sam u Beogradu tek sa 11 godina puštala da sama ide tramvajem u školu, a ja sam sa tri išla u vrtić. Ustanem ujutru, spremim se i krenem do mesare, jer tada nisu postojale pekare. Tamo mi naprave sendvič sa rendanim kačkavaljem i praškom šunkom, a ja ga ponosno stavim u svoju torbicu i nastavim sama do vrtića", prisjetila se Vesna.
Godine 1974. upisala se u čuvenu Drugu osnovnu školu, sadašnju zgradu gradskog muzeja u Trebinju. Njeno srećno i bezbrižno djetinjstvo prekinuto je u šestom razredu, kada joj je otac saopštio da se sele u Titograd (današnja Podgorica). Voditeljka nije bila srećna što ponovo mora da mijenja sredinu, a ovog puta ne samo grad, već i republiku.
"To sam teško podnijela! Nisam se osjećala sigurno. Prvi dan u školi 'Sava Pejanović' ostao mi je u lošem sjećanju. Zezali su me što sam nosila modernu kecelju sa žabljim izrazom, koju mi je mama sašila, jer su oni imali obične. Teško mi je bilo i da prihvatim govor, sa vrlo teškim akcentom. Kad god bih se trudila da se uklopim, bila bih smiješna. Tada je bilo moderno psovati, a ja to nisam umjela. Jednom sam, da bih bila prihvaćena, opsovala, ali na fin način. Svi su mi se smijali i rekli mi da mi psovanje nikako ne stoji, rekla je Vesna koja se veoma brzo uklopila uprkos svemu, a osnovnu školu je završila s odličnim ocjenama i bila "lučonoša" (nagrada "Luča" za odlične đake).
Upisala je gimnaziju "Slobodan Škerović", gdje je takođe bila odlična učenica. Već sa 16 godina postala je popularna u svom gradu zbog toga što je pisala tekstve koji krše zakon,koji su bili objavljivani u časopisu "Omladinski pokret", a kasnije i u "Pobjedi". Osim toga, radila je i najpopularniju radijsku emisiju, kao novinar.
Vesna je u Podgorici živjela od 12. do 18. godine, kada se preselila u Beograd. Upisala je svjetsku književnost na Filološkom fakultetu, a dan kada je odlazila iz Podgorice nikad neće zaboraviti.
"Svega se i danas živo sjećam. Bilo je šest ujutro, a ja sam sa roditeljima stajala na peronu, držeći u rukama plavi kofer. Mama je imala sivi kostim, crvenu košulju i štikle u istoj boji, našminkana besprekorno, s niskom punđom i velikim minđušama. Željela je da bude lijepa i elegantna dok me prati. Nije verbalizovala svoju emotivnost, nije bilo ni suza u njenim očima. Takve su bile gorde sve majke moje generacije. Ne sjećam se da mi je ikada rekla da sam lijepa, pametna ili da je ponosna na mene. Tog dana mi je samo rekla: 'Budi pametna'. Tata, koji je isto bio u sivom odijelu, u košulji s kravatom, i sve vrijeme je pušio, imao je pune oči suza."
Stigla je u Beograd, gdje je niko nije čekao, i krenula uz strmu Balkansku ulicu.
"Imala sam groznu gazdaricu na Novom Beogradu, gdje su mi mama i tata iznajmili sobu. Zabranila mi je da koristim fiksni telefon, veš mašinu i kuhinju, dozvolila kupanje samo jednom nedjeljno. Pozvala sam mamu i plakala joj na slušalicu kao kiša", otkrila je Vesna, koja se kasnije preselila u stan u Skadarliji, ali ni tu se nije dugo zadržala.
"Stan je bio hladan i memljiv, pa sam odmah dobila temperaturu. Vratila sam se za Podgoricu sa željom da nikada više ne živim u Beogradu. Ali moji su našli novi stan kod divne gospode Majde Laković u Ulici 27. marta, i tu mi je bilo savršeno."
Čim je počela da studira, zaposlila se kako bi imala isti ritam života, navike i obaveze kao u Crnoj Gori. Prvi posao u Beogradu bio joj je na radiju Indeks 202. Pošto se tu nije osjećala prijatno, dala je otkaz i otišla na NTV Studio B.
"Tu sam učila posao od legendarnog Zvonka Pantića. Najveće radijske zvijezde su tada bili Gorica Nešović i Voja Nedeljković. Ali ni tu se nisam dugo zadržala. Nije lako imati 20 godina i biti početnik, jer ne veruješ u sebe i čini ti se da su svi bolji od tebe. Iskreno, bila sam mlada i htjela sam da radim onako kako sam smatrala da priliči nezavisnom novinarstvu. Brzo sam spoznala da je to utopija kada je riječ o informativnom programu", ispričala je Dedićeva i nastavila:
"Izveštavala sam sa devetomartovskih i studentskih demonstracija i svojom hrabrošću skrenula pažnju kao mlad reporter. Umjesto podsticaja, dobila sam od starijih koleginica miniranje. Izvještavala sam krajem ljeta s Filmskog festivala u Nišu, a jedna moćna urednica, neću da joj spominjem ime, jer je poznata kao veliki pacifista i intelektualka, prokomentarisala je: 'Daj, bre, seljanka iz Crne Gore obukla teksas jaknu preko svilene zelene haljine'. Njene riječi mi je prenio urednik, a ja sam mu rekla: 'Idem ja odavde'. Ta žena je bila jako moćna, i da sam ostala, ne bi se zaustavila na modnom komentaru."
Vesna se 1991. godine zaposlila na RTS-u, gdje je radila 28 godina. Prve korake na toj televiziji činila je s legendarnim Branislavom Banetom Vukašinovićem.
"Radila sam u okviru Jutarnjeg programa emisiju 'Beograd između večeri i jutra'. Izvještavala sam o noćnim dešavanjima u galerijama, pozorištima, ali i u diskotekama, jer su mi tih godina građanskog rata kultura i zabava bili bjeg od sumorne stvarnosti."
Godinu dana kasnije, Vesna je počela da vodi i uređuje "Jutarnji program" sa Banetom, koji joj je dao punu slobodu.
"Rekao mi je: 'Radi šta hoćeš, samo je moj blok iz medicine i politički intervju'. Tada sam ispoljila svu svoju kreativnost, uvela prva u 'Jutarnji program' segmente koji su i danas na svim televizijama standard za sadržaj svakog jutarnjeg programa. Znalo se da nisam neko ko obožava vladajuću partiju. Sa svojih 20 i nešto išla sam na demonstracije, lupala u šerpe i dolazila na posao sa bedžom 'Čedo, oženi me'. Bilo je kolega iz moje generacije koji su se plašili, bili podanici, dobijali stanove. Ja nisam dobila ništa, ali su me urednici poštovali, pa nisam bila kažnjavana."
Radila je do aprila 2000, dok nije ostala u drugom stanju.
"Čim sam na apotekarskom testu vidjela dvije crvene linije, otišla sam kod urednika i rekla: 'Radim još narednu subotu i onda idem na bolovanje'. Imala sam potrebu da uživam, zato što sam radila od svoje 13. godine, a kada sam zatrudnjela, imala sam 31 godinu", sjeća se Vesna.
Iako nije bila pobornik braka, doktor Srđan Milojević je ipak uspio da je odvede pred oltar, a razlog tome je bila upravo njena ćerka Lenka. Supruga je upoznala 1995. na diplomskoj žurci njene najbolje drugarice.
"Pitao me je za ples i ja sam pristala, jer je bio šarmantan i zgodan. Nekoliko mjeseci mi se udvarao i na kraju smo se smuvali. Živjeli smo zajedno godinama, bili savršen par."
Kao što nije maštala o vjenčanju i vjenčanici, tako nikada nije sanjala da bude mlada majka. Znala je da će jednom imati dijete, ali kasnije, možda u 40. godini. Međutim, jedan razgovor ju je naveo na to da počne da razmišlja drugačije.
"Moj tata je ležao na VMA, jer je imao rak pluća. Ljekar mi je rekao da bi najbolje bilo da ga izvedem iz bolnice, kako bi poslednje dane proveo sa porodicom. Veče prije nego što je napustio Beograd zauvijek, na prozoru bolničke sobe rekao mi je: 'Predivna si. Nisam smio ni sanjati da ću imati takvu kćerku, ali... Imaš 31 godinu, rodi dijete. Ima u tebi nešto, neka osjećajnost koju ćeš pokazati i u poslu tek kada postaneš majka'. Nisam mu vjerovala, mislila sam da su to prazne priče, ali sam željela da ga poslušam i ispunim mu želju. I hvala Bogu da jesam! Ljekarsku ekipu i tatu sam uveče ispratila na avion za Podgoricu, a narednog jutra na testu vidjela da sam trudna. Nisam htjela da mu javim preko telefona da ga ne bih uznemirila, već sam isplanirala da odem u Podgoricu za vikend i da mu saopštim lijepe vijesti. Međutim, tog dana u 18 sati mama mi je javila da je preminuo. Nisam stigla da mu kažem da sam mu ispunila poslednju želju."
Bila je svjesna da život uvijek mora biti važniji od smrti, pa je tugu zbog smrti oca potisnula radujući se novom životu koji je rastao u njoj. Ipak, brak sa Srđanom nije funkcionisao onako kako je zamišljala, pa je odlučila da se razvede kada je njihova ćerka imala četiri i po godine.
"Tvrdim da ne postoji ni žena ni muškarac koji se razveo u afektu, lako odustajući od zajednice. Razvela sam se kada sam shvatila da moja ćerka nema brižnog oca, a ni ja muža koji me voli. Ne bih zalazila u detalje našeg odnosa. Davno sam izjavila da je loš brak voz iz kojeg treba iskočiti, makar polomila obje ruke i obje noge. Meni su i dalje malo iščašeni kukovi zbog tog skoka, ali ova stanica na kojoj sam sigurno je bolja od one na koju bih stigla da sam ostala u lošem braku."
"Prije muža sam bila tri puta prošena. I sva tri puta sam odbila bračne ponude. Ali ne zato što te muškarce nisam voljela, već zato što sam stalno mislila da brak treba da bude kruna vječite i najveće ljubavi. Stalno sam imala osjećaj da me u budućnosti čeka neka još veća i ljepša. Ne bih se ni za Lenkinog oca udala, već samo nastavila zajednički život, da me porodica nije ubijedila da pravimo svadbu i da se zaklinjem pred matičarem."
Vesna ističe da razvod nikada nije toliko težak koliko su teške i bolne noći dok shvataš da ćeš morati da doneseš odluku čiju će cijenu platiti dijete.
"Divim se i zavidim parovima koji su i posle razvoda nastavili zajedno da brinu o djetetu vaspitno, emotivno i finansijski. Ja nisam te sreće. Morala sam da obezbijedim krov nad glavom, osnovnu egzistenciju, ali i da sama snosim odgovornost za odluke bitne za odrastanje ćerke. To mi je bilo najteže, to preispitivanje da li sam dobra majka koja mora biti i otac. Teško je biti samohrana majka u Srbiji, zato što srpske plate većine obrazovanih žena ne podmiruju potrebe iznajmljivanja stana, ishrane, režije, a da ne pričamo o garderobi, putovanjima... Sami znate da alimentacije koje određuje sud na osnovu prijavljenih prihoda nisu dovoljne ni da platite vrtić. Zato sam morala da radim nekoliko poslova. Držala sam školu novinarstva u Srbiji i Crnoj Gori, pisala sam scenarija, tekstove za kataloge firmi, organizovala korporacijske proslave, pisala sam za 'El', 'Graciju', 'Politiku', 'Profil' i radila na RTS-u. Jedna plata je odlazila na siterku, koja je uskakala po potrebi, a ja sam se nauštrb svojih podočnjaka trudila da noću sve pišem da bih Lenki bila mama kao sve ostale", ispričala je Vesna.