Aca Lukas je u autobiografskoj knjizi ispričao svoj život od sredine, odnosno od trenutka hapšenja.
Folk pjevač Aleksandar Vuksanović, poznatiji kao Aca Lukas, otkako je počeo muzičku karijeru otvoreno govori o svom privatnom životu.
Kao što je i najavljivao tokom proteklog perioda, u svojoj autobiografiji "Ovo sam ja - Aca Lukas" ogolio se do kože.
Svoj život je odlučio da podijeli s javnošću, ali od sredine, tačnije od trenutka kada je bio u zatvoru, nakon hapšenja u toku akcije "Sablja" posle ubistva Zorana Đinđića.
"U mom podrumu su tražili ubice, a u dvorištu zakopanu drogu. Pronašli su trofejni pištolj, zbog kojeg sam optužen za saučesništvo u ubistvu Zorana Đinđića. Imao sam lisice na rukama kad sam se u zatvorskom hodniku sreo sa Cecom Ražnatović. Posle izricanja presude, sudija mi se izvinio preko advokata, a ja sam ga nahranio go*nima.U zatvoru sam shvatio da čovjek može da živi bez seksa, ali ne može da živi bez pjesme. Haškog optuženika, kapetana Radića, na sramni put u Holandiju ispratili smo pjesmom, a stražari su divljali i prijetili, iako je i njima bila knedla u grlu. Ja sam srećan čovjek jer sam na vrijeme shvatio da je život teško sranje", napisao je Lukas na početku knjige, čija je prva glava objavljena na sajtu izdavača.
"Zaboravio sam da javim supruzi da sakrije pištolj"
"Došao sam u Novi Sad iz Austrije, gdje sam nastupao u jednom klubu. Tamo sam saznao da je premijer ubijen. Kad sam krenuo prema Beogradu, javili su mi da me je tražila policija. Dolazili su u moju kuću na Bežanijskoj kosi."
"Ispred moje kuće bio je parkiran crni džip sa zatamnjenim staklima, jednom stranom potpuno naslonjen na ogradu. Džip je bio prazan. Nekoliko merdevina bilo je naslonjeno na ogradu. Odmah sam primijetio da su sigurnosne kamere pomjerene i okrenute nagore, prema nebu. Ništa mi nije bilo jasno. Šta su policajci tražili u mojoj kući? A još mi je manje bilo jasno kada sam pronašao čuvara parkinga. Preplašen, neprestano se okretao tražeći pogledom specijalce."
Lukas je tada otišao u policijsku stanicu, gdje se javio inspektorima, uz čiju pratnju se vratio kući.
"Dočekala nas je moja uplašena supruga. 'Da li imate nešto da prijavite?' Tek tada sam se sjetio da nisam javio supruzi da skloni trofejni pištolj, koji se nalazio u njenoj staroj torbici. 'Da li imate oružje?' 'Imam jedan stari, neispravan pištolj. Da vam ga donesem?' 'Evo. Neispravan je. Opasan je jedino ako vas neko njime gađa, umjesto kamenom', pokušao sam da unesem malo vedrine. 'A da li imate dozvolu za ovo oružje?' 'Nemam. Pa to i nije oružje.' Tako je počeo i završio se pretres moje kuće. U policiji - ista slika. Umorni inspektori izgužvanih lica. 'E, sad ćeš ti nama lijepo da ispričaš šta znaš o njima.' 'O kome?' 'Nemoj da se praviš lud.'"