Životna priča

DA ME OTAC BUKVALNO NIJE UKRAO IZ PORODILIŠTA, JA DANAS NE BIH BIO ŽIV: Hari Varešanović o Sarajevu, ratu, JNA u Nišu!

Autor Jovana Raičević Izvor Kurir

On je već godinama jedan od najpopularnijih pjevača zabavne muzike s prostora bivše Jugoslavije. Prodao je više od pet miliona albuma, a neki od njegovih najvećih hitova su pjesme "Lejla", "Azra", "Prsten i zlatni lanac" ili "Strah me da te volim", piše Kurir.

Izvor: ATA Images/Antonio Ahel

O privatnom životu rijetko govori za medije, ali je pred proslavu svog 60. rođendana otvorio dušu za Kurir i ispričao sve o svojim ljubavima, pjesmama i neostvarenim željama.

"Na svijet sam došao 16. januara 1961. godine kao drugo dijete oca Reufika, mehaničara, i majke Zlate, koja je radila kao blagajnica. Najzanimljiviji događaj u mom djetinjstvu vezan je za moje rođenje, jer me je tata ukrao iz bolnice.

U Sarajevu je te godine bila izuzetno jaka zima. Novorođena djeca su masovno počela da umiru jer grijanja u bolnici nije bilo. Otac je donio mami pomorandže, a mene je bukvalno strpao u kesu i odnio u strahu da ne umrem od hladnoće. Stigao sam tako na zanimljiv način u topli dom." - iskren je Hari za Kurir.

Prva sjećanja

Prvo što pamtim bio je zvuk violine, sevdalinska nošnja i puna kuća ljudi. Moj deda Mehmed Aga Varešanović bio je čuveni pjevač sevdalinki, odrastao sam uz njegovu violinu i smatram da mi je on prenio iskrenu ljubav prema muzici. Kad god bi se okupila cijela familija, stavljali bi me na kaljevu peć da slušaju i gledaju čudo od djeteta jer sam pjevao sevdalinke i redovno pravio šou-program. Nekad je bila u našoj kući atmosfera kao u filmu "Ivkova slava", kaže on za Kurir.

Škola i muzika

U školi se nisam proslavio, jer sam bio slab učenik, ali sam zato već u prvom razredu osnovne škole bio poznato dijete koje pjeva i svira za Dan republike, Dan mladosti i Prvi maj, podrazumjevalo se da priredba ne može da se održi bez Harija. Čim bih nakupio dovoljno jedinica i neopravdanih izostanaka, na red bi došli i moji dani, to jest veliki praznici, tako da je automatski išla trgovina s razrednim vijećem. Na njihova prozivanja vječito sam koristio izgovor: "Ne mogu ja u isto vrijeme da se bavim muzikom i školom, morate malo da mi pomognete!" - ističe Hari za Kurir.

Igrao sam i fudbal, a navijao sam za Želju. Svojom formom nisam za sport. Mogu privatno da budem na traci, ali ne bi bilo baš pametno da zaigram nešto grublje. U moje doba nisi bio normalan ako ne igraš fudbal, a ja sam imao i talenta. Međutim, toliko sam bio u muzici da nisam mogao ničemu drugom više da se posvetim. Čak sam i fakultet napustio. Posle srednje elektrotehničke, upisao sam filozofski fakultet i odustao nakon godinu, dvije. Jer, kad nešto radim, onda sam u potpunosti u tome. Ima ljudi koji mijenjaju profesije, ali ja sam u potpunosti jedan dosadan tip, ocjenjuje on.

Brega, Čola i Kusta

Odrastao sam u predgrađu Vratnik, koje je uvijek bilo srce Sarajeva. Tu su rođeni i Goran Bregović, Emir Kusturica, Zdravko Čolić i Dino Merlin, a djetinjstvo pamtim kao najljepši period života i esencijalnu sreću nepokvarenu materijalizmom. Inače, roditelji su osamnaest mjeseci stariju sestru Sabinu i mene tretirali kao vršnjake, tako da su nas odgajali u istom duhu, a zajedno smo uvijek dobijali i batine. Važio sam za manje-više dobro dijete, iako sam bio nestašan i redovno se tukao sa sestrom. Roditelji su me vaspitali da budem samostalan, slobodan i skroman. Ponekad me te osobine nerviraju, jer mi fali nekih ekstrema u karakteru, ali sam sa druge strane i ponosan na njih, ističe Hari za Kurir.

Uzor Kićo Slabinac

Sevdalinke su se pjevale u našoj kući. Međutim, mene je uhvatila pop i rok muzika, koja je harala svijetom i nije me pustila do danas. U tom žanru sam sebe pronašao. U muzici sam od pete godine i nekako me je popularnost dočekala spremnog. Kad sam krenuo u srednju školu, uzori muzičarima su bili Džejms Braun, grupe Ti reks i Dip Parpl, a meni Kićo Slabinac. Nekako sam se vezao za njegove pjesme. Imao sam tada samo 15 godina. On mi je bio idol. Međutim, brzo sam mijenjao ukus i svoje poštovaoce.

Sjećam se da smo kopirali sve strane i domaće bendove i pravili igranke svakog vikenda, a imali smo i turneje po sarajevskim opštinama. Ima istine u tome da se mnogi mladići bave muzikom da bi lakše šarmirali djevojke, ali ja nisam bio jedan od njih. Kod mene je to bila kolateralna šteta. Sa sedamnaest godina oformio sam novu grupu Zov, tada smo prvi put nastupali na radiju i televiziji i snimili pjesmu "Poletjela golubica", na tekst Duška Trifunovića, koja je i danas jedna od najdražih pjesama o gradu Sarajevu. Dvije godine kasnije priključio sam se grupi Ambasadori, koja je bila svojevrsna škola talentovanih pjevača i muzičara iz Sarajeva, u kojoj sam stekao dragocjeno iskustvo i išao na velike turneje po Jugoslaviji i Sovjetskom Savezu. Posle te grupe odlučio sam da napravim svoj bend Hari Mata Hari, navodi Kurir.

Kićo Slabinac
Izvor: YouTube/YUGOgent

Vojska je bila čas. Godinu dana prije nego što je nastala grupa, otišao sam u vojsku. Vojni rok služio sam u muzičkoj jedinici u Nišu. Prije skoro godinu dana sam bio u Ohridu, gdje sam imao koncert i upoznao sam se sa sadašnjim predsjednikom Makedonije. On mi je rekao da smo mi zajedno dijelili krevet. Jedva sam se toga sjetio. Vojnički dani kažu da su najvažniji za odrastanje dječaka. Služio sam u artiljeriji. Nisu me tjerali da idem, dobrovoljno sam otišao - to je tada bila čast. Neki su eskivirali vojsku, a tada je bila Jugoslavija. Do 1992. godine JNA je bila duboko poštovana i bio je poštovan sam odlazak u vojsku, ističe Hari za Kurir.

Prvi hitovi

Grupa Hari Mata Hari je nastala u septembru 1985. godine, i to na predlog reditelja Pjera Žalice, dok je ime bendu dao grafički dizajner Davor Papić. Iste godine grupa je objavila debi album "U tvojoj kosi", a potom i "Ne bi te odbranila ni cijela Jugoslavija", koji je postao najbolji album godine. Međutim, prva ozbiljnija popularnost snašla nas je 1988. godine dolaskom u diskografsku kuću "Jugoton" i s pločom "Ja te volim najviše na svijetu", na kojoj su se našle pjesme "Kad dođe oktobar", "Javi se" i duet s mladom pjevačicom Tajči "Sedamnaest mi je godina", koja je prodata u 400.000 primjeraka. Uslijedila je turneja od Vardara do Triglava, na kojoj smo zašli u svako selo i malo mjesto kojih nije bilo ni na topografskoj vojnoj karti. Posle tih 300 koncerata donio sam kući sto maraka, apsolutno ništa nismo zaradili, ali smo obišli čitavu Jugoslaviju i pokazali ljudima da nismo virtuelna televizijska pojava. Osvajanjem publike napravili smo najbolji posao. U godinama kada se stiče muškost i hrani ego, kao i svi drugi muškarci, bio sam blesav i gladan stvari koje nisam prošao, tako da sam plivao u hedonizmu. Jurili smo djevojke, dokazivali se sami sebi. Bile su to godine ludila uvijene u uspjeh. Život je bio tako lijep i neopterećen, a mi smo svake godine provodili po dva-tri mjeseca u hotelu "Park" u Novom Sadu, dok smo u Beogradu na početku karijere imali stan u Molerovoj ulici.

U narednim godinama grupa Hari Mata Hari objavila je rekordno tiražne albume "Volio bih da te ne volim" i "Strah me da te volim" s velikim hitovima "Svi moji drumovi", "Prsten i zlatni lanac" i "Otkud ti ko sudbina". Na turnejama su nam tada gostovale La Toja Džekson i Sabrina. Sve se odvijalo munjevito brzo, a ja sam bio u ranim tridesetim, kad ništa pametno nisam mogao da zaključim. A onda je izbio rat.

Izvor: ATA Images/Antonio Ahel

Rat je prekinuo san

Kad su krenuli nemiri u Sarajevu, bio sam u Švedskoj na turneji, pozvao sam Aidu i rekao joj da sa djetetom ode u Sloveniju kod familije. Rasformirao sam bend jer tada nisam želio da pjevam ni u Beogradu ni u Zagrebu. Ostali smo nekoliko godina na Kranjskoj Gori, gdje nam se 1994. godine rodio i sin Damir. Bavio sam se produkcijom, napravio sam dobre ugovore u Švedskoj i Finskoj, tako da sam to haotično vrijeme popunjavao studijskim radom. Sve što se dešavalo tada sporo sam sabirao pošto sam bio izbačen iz svoje kolotečine. Grupa Hari Mata Hari na scenu se vratila tek 1998. godine, albumom "Ja nemam snage da te ne volim".

Evrovizija i "Lejla"

Posle povratka posebno pamtim osam sjajnih koncerata u Sava centru u Beogradu. Na Evroviziju sam pokušao da odem puno ranije. Jedne godine bio sam peti na Jugoviziji, a predstavljala nas je Doris Dragović. "Lejlu" ne smatram krunom u karijeri, ali je postigla veliki uspjeh. Moju karijeru obilježili su i dueti - od mog imenjaka Harisa Džinovića, preko Hanke Paldum, do Tajči. Gledao sam da ti dueti ne budu pop, već da baš iskoristim da u jednoj pjesmi budu dva različita žanra.

Iskreno, tu zanimljivosti nema. Uglavnom su tu dva menadžera, producenta kada se rade albumi. Pojavi se neka nova pjesma koja liči na duet, na nešto što može dvoje ljudi pjevati i što bi bilo atraktivno. Tada se stupi u kontakt i počinje se raditi na duetu, na muzici, tekstu, delovima. Ima dueta koji su propali, koji nisu uspjeli da se lansiraju u finale. Trebalo je da radim s Bajagom ili Lepom Brenom, ali se nije našla pjesma.

Privatni život

O privatnom životu ne volim da pričam. Imam dva braka iza sebe i troje djece: Damira, Maka i Nađu. Ćerka mi je podarila i dva unuka - Ishaka i Kana. To je sastav naš. Sad, u ovim godinama, unuci svašta probude u meni. Za svoju djecu gotovo da nisam imao vremena... Bio sam na turnejama, putovanjima, ganjao posao i karijeru - a onda te unuci sačekaju kada imaš ozbiljne godine. Onda tek imaš vremena za njih i otkrivaš ljubav. Srećan sam što mi djeca nisu u muzici. Ako nisu hipertalentovani i ako oni to neće, kao što nisu ni htjeli, onda je to u redu. To je njihova stvar bila. Sinovi su informatičari, a Nađa je ljekar.

Borba s koronom

Gledam da ne gubim energiju i da se ne sjekiram zbog korone. Imao sam neki blaži oblik te bolesti pošto sam na nogama bio sve vrijeme. Nisam imao nikakvih kliničkih slika loših. Ali to je zato što sam puno putovao, pa sam radio testove. Stalno sam bio negativan i kad sam serološki test izvadio, vidio sam da imam antitijela.

Nema penzije

Na svakih pet godina izdajem albume. Prošlu godinu sam iskoristio da nakupim puno dobrih ideja. Međutim, svi znamo da je 2020. bila tužna, a specijalno za nas muzičare i umjetnike, koji nisu mogli ništa da zarade. Nadam se da će 2021. nešto promjeniti i da nećemo ostati samo na virtuelnim koncertima.

Nisam imao nijedan nastup u 2020, jer moja muzika zahtijeva najmanje 10.000 ljudi. Moje finansijsko stanje je stabilno jer se bavim i drugim poslovima, ali nije tako za sve moje kolege.

Proslaviću za nekoliko dana i 60. rođendan. Da mogu da vratim vrijeme, puno stvari bih promjenio, ali sam i ponosan na mnogo toga što sam napravio. Krupno ništa ne bih dirao, jedino da sam se počeo baviti astrofizikom, ha-ha-ha! To je krupna stvar! Ovo ostalo je sve dobro ispalo.

A penzija? Isto je kao da me pitaš dokle mislim da živim, ha-ha-ha! Ja mogu pjevati do kada hoću! Stvar je karijere, osjećaja, novih pjesama, aktuelnosti - a aktuelnost traje 30 godina i, evo, ne staje. Na kraju, uspio sam da ostanem normalan čovjek, što je veoma rijetka kategorija u ovom ludom vremenu, kojem su draži skandal-majstori. Ipak, ne žalim što sam privatno kao i svi drugi. Dobar sam komšija, čovjek i, kako kažu, jedan od najboljih pjevača. Meni dosta.