Ljudi na ulici su joj prilazili i grlili je, čak i neki novi klinci.
Isidora Bjelica umrla je 5. avgusta u domu svojih roditelja na Novom Beogradu, nakon duge i teške borbe sa rakom jajnika. Preminula je u 52. godini.
Ostaće upamćena kao tvorac mnogih bestselera i autor brojnih emisija i kolumni, ali prvi put se u javnosti pojavila potpuno drugačijim povodom - povodom svog 18. rođendana.
Mediji širom ondašnje Jugoslavije, ali i cijelog svijeta, brujali su te 1985. godine o nacističkom žuru koji je priredila kontroverzna ćerka uglednog novinara Dimitrija Bjelice. Istina, Isidora je još u adolescentskom periodu, provedenom u Sarajevu, privlačila veliku pažnju svojih sugrađana zbog brojnih performanasa koje je izvodila na ulicama glavnog grada Bosne i Hercegovine, kao i zbog propagiranja stavova koje je tadašnja čaršija smatrala isuviše liberalnim.
Međutim, Bjelica nikada nije imala u glavi antidržavne napade, kako joj se nakon te žurke organizovane povodom proslave punoljetstva pripisivalo.
Isidora je u svom stanu okupila 18 prijatelja, koje su uglavnom sačinjavali mladi umjetnici, pjesnici i režiseri. Kako nije željela da proslava njenog rođendana bude obična, pristala je na ideju jednog prijatelja da žurka bude tematska, odnosno da se podijele na partizane i četnike. Bjelica je oduševljeno prihvatila tu ideju, u želji da svoj rođendan pretvori u protest protiv člana 133, ali joj se sve to obilo o glavu, budući da se ispostavilo da je taj njen prijatelj radio za DB, te da je postala njegova marioneta.
Kako se te večeri osjećala loše, Bjelica je već oko deset sati uveče okončala žurku, na kojoj je, kako je kasnije saznala, bilo isplanirano da se pojavi policija i sve ih pohapsi kao neprijatelje države.
Ipak, 20 dana kasnije Isidora je zaista privedena, ali pod izgovorom da je u pitanju podizanje demonstracija protiv štafete mladosti. Policija je upala u njihov porodični dom, pretresla im sve stvari i čitala Isidorine dnevnike. Za to vrijeme, ona je bila podvrgnuta mučnom ispitivanju u policijskoj stanici koje je trajalo čak 18 sati.
"Prijetili su mi silovanjem, urlali na mene i poručivali mi da moram da potpišem da sam sarađivala sa stranim silama ne bi li srušila socijalizam", otkrila je jednom prilikom spisateljica.
Međutim, Isidora se nije dala, iako je postala svjesna na osnovu svih iznesenih podataka da su je prisluškivali duži vremenski period. Izmučena i iscrpljena, Bjelica je odlučila da sve pretvori u performans.
"Kada su mi govorili da radim protiv države, ja bih počinjala da recitujem Dučića, Šantića i Bodlera. Htjela sam da ih preporodim putem umjetnosti. Čak sam i pjevala", prisjetila se uz osmjeh Isidora.
U policijskom zapisniku postoji čak i nevjerovatan podatak o tome kako joj je, nakon 16 sati ispitivanja, konačno ponuđena hrana. U tom momentu je 18-godišnja Isidora pogledala kroz prozor i upitala inspektore:
"Kako ćete mi donijeti ćevape kada Sarajevo gori? Zar ne vidite da padaju bombe?".
Inspektori su pomislili da je Bjelica "skrenula" zbog stresa i gladi, ali Bjelica je kasnije govorila da smatra da je imala viziju svega onoga što će se kasnije dogoditi u njenom rodnom gradu.
Zbog svega ovoga se Isidorina porodica preselila u Beograd, a mediji su tek četiri mjeseca kasnije došli do ove priče i napravili od nje nevjerovatnu pompu koja je prešla granice tadašnje Jugoslavije.
Isidora tri decenije nije ušla u Sarajevo. Kada je otpočela njena borba sa karcinomom, između ostalog, vratila se i u svoj rodni grad. O tome je kasnije rekla sledeće:
"U mojoj opštoj želji da se pomirim sa svima shvatila sam da moram da se pomirim i sa rodnim gradom. Nije taj prelijepi grad kriv zbog strašnih stvari koje su mi neki ljudi uradili", nastavlja. Rekla je i da se Sarajevo nije mnogo promijenilo, pa su je sjećanja ophrvala. Ljudi su joj prilazili na ulici i grlili je, čak i neki novi klinci.