Kada bi vam se Miloš Petković predstavio svojim nadimkom - Dafina, sigurno ne biste mogli ni da zamislite koliko se tajni, opasnih za sebe i druge, krije iza ovog pitomog nadimka.
Miloš Petković Dafina bio je bivši narednik Srpske dobrovoljačke garde i jedan od tjelohranitelja Željka Ražnatovića Arkana.
Arkanovo povjerenje prema njemu bilo je toliko da mu je i život prepustio, a do sada nepoznate detalje o gardi, Arkanu i Legiji iznio je za Balkan Info.
Srpska dobrovoljačka garda i Legija
"Upoznao sam Arkanovu kumu dok sam radio kao moler. I ja sam njoj završavao neke radove na njenoj kući, a inače te radove je Arkan finasirao. I jednog dana kada je on došao, pogledao me i pitao da li hoću da se pridružim njegovoj gardi. Pristao sam." počinje svoju priču Petković, dodajući da mu se Arkan na početku činio kao neotesan i tvrdoglav čovjek.
Već u novembru 1993. godine Dafina je pristupio Srpskoj dobrovoljačkoj gardi. Poznati Legijin dril dočekao ga je odmah na početku
"Bilo je teško tih prvih dana. Kada sam ih sve vidio tamo ja sam pitao da li mogu da se vratim u Jerković. Ali eto uspio sam da izdržim jedno četiri mjeseca. Maltretirali su me samo tako, da bi me doveli u red.
Čak sam tada bacio bio i bombu u neki bunar pa su me kaznili tako što su me maltretirali tri dana i tri noći. Kazna je bila užasna.
Inače da se zna, nisu svi u gardi primali platu. Problem je bio što je Legija dijelio platu, a da bi je primio moraš da dođeš ispred njega i da mu raportiraš. I bilo je tipova dođu, on ih nešto pita, oni se zbune i on ih otjera. On je imao one urokljive oči. Svima su nam rekli da ga ne gledamo u oči već u pare koje drži u ruci.
Legija je smatrao da ako neko ima strah da od njega podigne platu, šta će sjutra biti sa takvim u nekoj borbenoj akciji. Mnogi nisu ni ručali jer su se plašili Legije. On je imao običaj da stoji tamo gdje prolaziš kad uzimaš hranu. Stane i gleda te onim očima, namršten. I mnogi zbog toga nisu ni ulazili u kuhinju i tako su ostajali bez ručka."
Bjeg iz garde
Dafina nije dugo ostao u Srpskoj dobrovoljačkoj gardi. Nije otišao uz rukovanje i "srećan put" jer - iz garde se jednostavno nije odlazilo. Iz garde si mogao samo da pobjegneš.
"Tog dana kada sam odlučio da pobjegnem bila je neka kiša. Ja i još jedan smo se spakovali, ponijeli pištolje i pare. Pukovnik Mačak je napravio jednu grešku koju sam ja posle ispričao Arkanu. On je imao neke djevojke koje je dovodio na seks. I ja sam čekao da one dođu, znao sam kad je taj termin i lijepo sam izračunao - dok se one skinu, dok on krene u akciju... I tad sam ja pobjegao.
Jurili su me tim džipom, teren je bio nezgodan, nekad nemaš gdje da se sakriješ. Uspjeli smo da posle uhvatimo autobus za Novi Sad ali nismo smjeli posle busom za Beograd jer sam predvidio da će Arkan da blokira autobusku i željezničku stanicu. Iz Šida sam zvao Arkana i on mi rekao da dođem slobodno kod njega i da mi niko neće smjeti ništa. Naručio je sok i tražio da mu ispričam kako sam pobjegao."
Uvidjevši da je Dafina čovjek od akcije, nakon razgovora Arkan mu je ponudio da radi za njega. Dobio je posao da čuva dio gdje komandant spava. Ko je htio da vidi Arkana, morao je da prođe kroz njegove ruke i detaljnu proceduru.
Pravila su bila rigorozna i važila su za sve. Čak i poznati kriminalci ostavljali su oružje na ulazu. Svako je morao da bude najavljen, i svako je morao da dobije dozvolu da vidi Arkana.
"Jednom je tako došla Mira Škorić i ona je odbila da je preteresemo. Javili smo Arkanu i on nam je rekao da je pustimo na donja vrata. On ju je onda pretresao i išamarao. Nisam bio tačno pored njih ali sam čuo da je ona donosila neku drogu."
Cecina i Arkanova "svadba vijeka"
Vjenčanje Cece i Arkana u medijima je nazvano "svadbom vijeka." A kako i ne bi. Žitorađe nije imalo struju sve dok Arkan nije tamo kročio, a crkva u kojoj se par vjenčao pripremana je čak tri dana.
"Bilo je napeta sva ta priprema oko svadbe. Ceci se šila haljina u Italiji pa je bio problem što su morali da se nađu ljudi koji nisu osuđivani koji su mogli da sa Cecom odu u Italiju.
Desio se jedan incident. Arkan je snimio jednog fotografa koji nije bio pozvan. I onda je uzeo motorolu i počeo da se dere. Tako da je tom fotografu prišlo obezbjeđenje i oduzelo mu foto aparat. Ali eto ostalo je to kako je on ušao nepozvan. Ja sam posle sišao do ulaza i pitao onog što je stajao tamo kako je ovaj ušao, ali on kaže da nema pojma. Ma mora da ga mu je taj fotograf dao deset maraka da bi ušao."
Ćenta mi je kupio cipele
"Pitao me je pred svadbu Arkan da li imam odijelo. I ja sam imao već jedno koje sam kupio od para koje sam zaradio. A imao sam i cipele ali sam htio da se Arkan malo otovori za svadbu. Glupo je da sve imam. Ćenta u tom trenutku vadi 500 maraka. A tad si za 100 maraka mogao da kupiš svašta. Cipele su bile 50 maraka. Tih 500 maraka sam trošio devet dana. Svašta sam kupio. Nisam mogao da potrošim. Kupio sam sat, cipele... A kravatu mi je poklonila žena od jednog policajca iz riječne policije. Tad sam se ja bavio švaleracijom."
Koliko moćan je bio Arkan sa svojom mašinerijom svjedoči i činjenica da je svom drugu policajcu interventna objasnila da njegova žena može da bude s kim hoće, i da se ne miješa u njegovu i Dafininu vezu.
A para je bilo napretek:
"Pa mi smo pare dobijali i od Arkana i od Državne bezbjednosti. Znaš li ti šta znači kad od DB dobiješ 3.000 maraka a od Arkana 1.000 maraka. Ej bre pa ja sam samo patike u to vrijeme plaćao 300 maraka."
Arkan je živ
Kada je Arkan ubijen, Miloš Petković Dafina bio je na otsluženju kazne u Zabeli.
"Pustili su me iz Zabele jer mi je umro otac. Pustili su me bez pratnje. Ja završio sahranu i svratim na Obilić da vidim Arkana. Kad sam došao pitam gdje je Arkan, kažu mi da je u gradu. Ja se posle vratio u Zabelu i posle na TV čujem da je ubijen. Ne znam šta da kažem na pitanje zašto je ubijen. Sumnjam na neke ljude koji su radili špijunažu."
Ali Dafina ne vjeruje da je neuništivni Arkan stvarno ubijen. Kao dokaz navodi to da nijedan snimak nije prikazao njegov leš. Čak kaže i da je htio da ode na grob, digne ploču i provjeri.
"Ma ja vjerujem da je on živ", zaključio je Dafina.