Pjesma "Što te nema" Jadranke Stojaković krije tužnu priču o zabranjenoj ljubavi iz 19. vijeka, inspirisanu stihovima Aleksa Šantića.
Pjesma "Što te nema", koju je Jadranka Stojaković otpevala 1975. godine i učinila besmrtnom, decenijama važi za jednu od najtužnijih i najljepših balada sa ovih prostora. Iako mnogi ovu numeru vezuju isključivo za njen prepoznatljivi glas, malo ko zna da se iza ovih stihova krije istinita i bolna ljubavna priča iz 19. vijeka.
Riječi pjesme napisao je čuveni pjesnik Aleksa Šantić još davne 1897. godine, a posvetio ih je svojoj velikoj, ali zabranjenoj ljubavi, Mostarki Anki Tomlinović.
Šantić je bio ludo zaljubljen u lepu Anku, ćerku siromašnog fotografa iz Mostara, i želeo je da se oženi njome. Međutim, njihovoj sreći na put je stala njegova porodica. Kako su njih dvoje bili različite veroispovesti, Šantićeva majka i braća oštro su se protivili toj vezi i nisu želeli da prihvate Anku.
Pod velikim pritiskom porodice i tadašnjih strogih društvenih pravila, pjesnik je na kraju popustio i odustao od ljubavi svog života. Anka se nedugo zatim udala za drugog čovjeka i zauvijek napustila Mostar.
Šantić je zbog te odluke patio do kraja života i nikada se nije oženio, a bol za izgubljenom ljubavi pretočio je u stihove "Što te nema", koji su mnogo decenija kasnije, u izvođenju Jadranke Stojaković, postali vanvremenski hit.
"Kad na mlado poljsko cv'jeće
Biser niže ponoć nijema,
Kroz grudi mi želja l'jeće:
Što te nema, što te nema?"
"Kad mi sanak pokoj dade
I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
Što te nema, što te nema?"
"Vedri istok kad zarudi
U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
Što te nema, što te nema?"
"I u času bujne sreće
I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu kreće:
Što te nema, što te nema"