Sugrađani Dina Merlina progovorili o njegovoj teškoj prošlosti i odrastanju bez oca.
Na sarajevskom Alifakovcu, uskim sokacima koji pamte decenije i gdje se komšijski život i dalje meri iskrenom riječju i toplim pozdravom, Dino Merlin nije nedostižna muzička ikona sa bilborda. Za ljude koji ovdje žive decenijama, on je prije svega njihov dječak iz mahale, Edin Dervišhalidović, čovjek koji uprkos slavi i punim stadionima nikada nije zaboravio kaldrmu sa koje je potekao.
Ekipa emisije "Metar moga sela" je prošetala pjevačevim komšilukom i razgovarala sa mještanima koji ga znaju iz svih životnih faza: od bosonogog dječaka koji juri za loptom i trpi majčinu strogu disciplinu, do umjetnika koji danas u rano jutro sam pješice silazi po somune.
Ovako izgleda njegova kuća u Sarajevu:
Otac ga je napustio kad je imao 7
Jedna od najstarijih komšinica, koja na Alifakovcu živi punih pedeset godina, s osmjehom se sjeća pjevačevih najranijih dana i njegove pokojne majke Fate, žene koja je ponijela sav teret porodice nakon što ih je otac napustio dok je Dino bio tek sedmogodišnji dječak.
- Dino je bio živ dječak, volio je fudbal, ali tu je blizu džamija gde je polagao hatmu. Njegova majka Fata, bila je bula, a njega je tjerala u džamiju. Uzme šipku pa: "Hajde, hajde, hajde!", pitam: "Pa što, Fato, tako?", a ona kaže: "Tamo u džamiji će naučiti svašta pametno, a na ulici ne može ništa". Majka je bila jedna divna hanuma, tako jedna fina i kulturna žena, obrazovana.
Komšinica je opisala i kako su se Dinova majka i njena svekrva družile.
- Njegova majka Fata i moja svekrva bile su najbolje drugarice. Dolazila je kod nas, sjedjele smo, jele pitu, a Fata nas je učila kako se klanja, kakve su obaveze žene prema mužu i muža prema ženi. Sve je to ona nas učila i hvala joj na tome. Odgojila ga je svaka joj čast i njegova sestra i on, svi su na lijepoj poziciji - priča ova mještanka.
"On prvi stane autom i pita za moje bolesne"
Drugi komšija, koga su sreli dok je žurio za svakodnevnim obavezama, naglašava da Merlin nikada ne dozvoljava da se prema njemu iko ophodi kao prema nedostižnoj zvijezdi.
- Kakav je Dino kao komšija? Najbolji! Čudno to možda zvuči ljudima sa strane, ali ja ovako ujutru krenem na posao, vidim staje auto. Dino prvi stane, spusti prozor i prvi pozdravi. Nije da mi trčimo njemu da mu se javimo, nego on stane i upita me kako su ti roditeji, majka, odkad je otac umro, kako ti je brat, kako je kod tebe kući. Eto takav je on čovjek - iskreno priča ovaj Sarajlija.
Na pitanje kako gleda na to što mnoge zvijezde bježe iz svojih starih krajeva čim steknu novac, komšinica nema dilemu:
- Kad neko voli svoj grad, automatski voli ono mjesto gde se rodio. Njegov Alifakovac je duboko u njegovom srcu.
U Sarajevu nema klanjanja zvijezdama
Jedan od starijih mještana mahale slikovito objašnjava specifičan mentalitet Sarajeva u kome niko ne može da se "uzvijezdi", pa tako ni najveći umjetnici poput Merlina, Brege ili Čolića.
- Kod nas nema zvijezda. Kod nas da sad Zdravko Čolić prođe ulicom, niko ga ne bi pogledao, niti bi se pravila neka frka kao po drugim gradovima. To je sasvim normalno ovdje. Oni su običan narod kao i i ovako. Oni će sad sjesti u kafanu, sjedi sa nama popij.
Kako kaže, komšije ga upravo zbog toga štite i ne opterećuju:
- Sretnemo se: "Ćao, Dino, šta ima? Ćao, komšija, kako si?" I to je to.
Pješke po vruće somune
Lokalni prodavci i komšije iz pekare u naselju s ponosom ističu njegove svakodnevne rituale. Dinov komšija kaže da pjevač sam svakoga dana ide da kupi somun:
- On sam sebi ide da kupuje somune. Možda bi mi sad trebalo da se ponudimo, ali on voli da prođe, da vidi sve, da se pozdravi.
Pogledajte još Merlinovih slika:
Da je takav bio i kao dijete rekla je komšinica:
- Skroman je momak bio kad je bio dijete, nije bio gladan, ali je bio iz siromašnije porodice. Šta god da je u životu imao, bio je zahvalan, a takav je ostao i danas kada je na samom vrhu.
Za kraj, starija mještanka je otkrila i kako je Merlin pred nedavne koncerte obradovao svoj sokak:
- Nama, svojim najbližim komšijama, podijelio je karte za Koševo. Mi smo to, iskreno govoreći, i očekivali jer on gleda i pazi na svoj komšiluk. Podijelio je karte svima koji su bili tu, bez riječi. Ja sam svoju kartu poklonila jednom momku iz kraja koga sam čuvala od rođenja do polaska u školu, rekoh mu: "Idi ti, sine, ti imaš snage da stojiš tri sata!". Eto, takav je naš Dino - čovjek od riječi, duše i obraza.
Pogledajte kadrove sa jednog od koncerata na Koševu:
(Blic / MONDO)