Vedrana Rudan je u novom blogu otkrila šta se dešava u porodičnom domu.
Vedrana Rudan već neko duže vrijeme bije bitku sa teškim oblikom kancera, a o svojoj borbi redovno piše na svom blogu.
Nažalost, književnica je sada otkrila nove detalje, te priznala da su joj doktori dali još tri mjeseca života, a potom se osvrnula i na odluku da na sahrani ne želi djecu, a sve zbog situacije koja je desila u porodičnom domu.
Njene riječi prenosimo u celosti:
"'Nakon duge i teške…', koliko ste samo puta pročitali ovu rečenicu i nastavili dalje dr**ti po mobilnom... Umjesto da zastanete! Iz poštovanja prema onoj sirotici ili sirotanu. Nakon duge i teške…
Okej teške. Ali koji je to ku**c duge. Ja sam sad već toliko dugo duga da i ne znam koji rak imam.
U Zagrebu su mi rekli, 3 mjeseca. Jebiga. To je podatak. Tako treba razgovarati s bolesnicima. U tri mjeseca se možeš organizovati, opustiti, shvatiti da će umrijeti i svi oko tebe, odlučiti ko će ti doći na sahranu…
'Tri mjeseca' je i utjeha. Daje ti vremena da analiziraš šta si sve krivo napravio, koga si trebao poslati u ku**c, srećom, još imaš vremena.
Jedna sam od rijetkih koja u životu nije grešila. Dapače, uvijek sam pretjerivala u pristojnosti i empatiji.
Imala sam prijateljicu, bože, koliko 'pijateljica' imamo mi žene. Dok mi nisu rekli dijagnozu ćutala sam. Iz mene je provalilo jednog jutra, desetak dana posle operacije.
Ležala sam na kauču poput tranširane krave, kad, evo nje.
'Ne bi vjerovala. Bila sam s Nikicom u Lidlu. Mala je bila u kolicima. Prišao nam je neki gospodin i rekao mi - šinjorina, danas cure rađaju dok su još djevojčice.' Smijala se histerično pokazujući mi dva nova implantanta. 'Kako si?'
Je**te! Nećeš mi na sahranu! Nećeš! Imaš šezdeset i četiri godine, a u Lidlu zbog tebe svi ku**evi stoje na gotovs.
Je**te! Čitav te život znam. Pedeset mi godina pričaš lovačke priče, a ja dobra poput hleba i naivna kao časna u noći kad je postala nečasna… a, ne, ne, ne. Nećeš na moj pogreb gaduro na pragu osamdesete.
'Imate još tri mjeseca…' 'Mama', rekao mi je sin, 'kako ćemo podići troje djece? Svijet je poludio. Sestra nema djece, imaju stan, nema nikakve potrebe da dobije ni komad kuće…'
Podivljala sam. 'Zašto imaš troje djece? Ko ti ih je uvalio? Ona je moje dijete, tu je i tata. Kuća jeste moja starina ali tvoj otac i ja u nju zajedno ulažemo već četrdeset godina…'
Nije uspio sakriti tipični, podrugljivi osmijeh. Znate već, budalo stara, jedina si u gradu koja ne znaš.
Odlučila sam. Nećeš dobiti ni komadić kuće, a nećeš mi doći na sahranu ni ti ni njeno troje djece. Neka im kuću ostavi otac.
Onaj me osmijeh je**no uznemirio. Što to moj sin zna što ja ni u davno prošla tri mjeseca nisam uspjela saznati?
Kad sam jedne od besanih noći, sve su mi besane, čula muževljev treći hrk koji bi slonu prekinuo orgazam uključila sam njegov mobitel.
Ne morate vjerovati, on nju zove kako je mene zvao pred četrdeset godina. 'Mišu, mali majušni'. Budala nepismena. Kao da postoji miš mali ogromni. Bila sam zaljubljena i mlada. Zato nisam obraćala pažnju na njegov pravopis, a ni na činjenicu da su stalno skupa lovili ribu. Meni se riba gadi.
Razgovarala sam sa kćerkom. Sve je znala. 'Čitav moj život je laž, laž', vrištala sam. 'Stara, svačiji je život laž, da nije sve bi nas istina pobila u dvadesetoj.'
Dakle tako. Da se svo ovo sra**e nije odužilo ja bih umrla u miru i spokoju ispraćena kuknjavom svojih najdražih.
Ovako ću na svom pogrebu biti samo ja u pratnji sebe.", zaključila je Vedrana Rudan na kraju.
(Rudan.info/MONDO)