Na pomen legendarnom pevaču došla je samo supruga Gordana Zdravković, a od poznatih sa estrade nije se pojavio niko kako bi odao počast, sem poštovalaca djela pokojnog pjevača.
Toma Zdravković, legendarni pjevač i jedan od najvećih boema, preminuo je prije tačno 33 godina, a njegova udovica danas je dala pomen preminulom suprugu.
Na pomen legendarnom pevaču došla je samo supruga Gordana Zdravković, a od poznatih sa estradenije se pojavio niko kako bi odao počast, sem poštovalaca djela pokonog pjevača. Gordana je, po srpskim običajima, na grob donela posluženje, hranu i piče, i zapalila svijeću.
"Posle 33 godine, sve je isto. Kao što pjesma kaže: "sve je isto, samo njega nema", a ima ga. Ima ga u srcu, ima ga u publici, u narodu, bar za mene ništa se nije promijenilo. Vrijeme za mene ništa nije učinilo, vrijeme liječi donekle, ali ne sto posto" rekla je Tomina udovica za Kurir.
"Veliki bum je bio, da se naprave reklame posle filma, posle toga se nikad niko nije javio, nemam nikakav kontakt, jedino s Kalezićem, on je sad isto pokojni, dolazio i javljao se i Lepa tu i tamo u Torontu, inače od ovih ostalih niko", rekla je Gordana i prokomentarisala knjigu o Tomi Zdravkoviću: "Nisam sve pročitala, prelistala sam je, mislim da je dobro urađena knjiga, ima dosta biografskog. Mladić je godinama skupljao o Tomi. Ima tu puno stvari koje ja ne zna, neke sličice iz djetinjstva, i šta se dešavalo u djetinjstvu", otkrila je.
"Toma mi je najviše u srcu, odatle nikad nije izašao", izjavila je Goca.
Život među kariranim stolnjacima
Život je proveo među kariranim stolnjacima u raznim kafanama, ispunjenim dimom cigareta i sa čašom u ruci, najčešće bez dinara u džepu. Toma Zdravković rođen je 20. septembra 1938. u Aleksincu, da bi se njegova porodica tri mjeseca nakon Tominog rođenja preselila u Pečenjevce kod Leskovca. Odrastao je u nemaštini. Bio je jedno od petoro dece. Imao je tri brata: Aleksandra, Ivana i Novicu, kao i sestru Mirjanu.
Život na selu ga nije privlačio. Sanjao je grad. Zbog toga, čim je završio osnovnu školu, sa nekoliko dinara uputio se u Leskovac da se bori za bolju budućnost. Maštao je o pjevanju i sreća mu se osmijehnula sa 18 godina, kada je u leskovačkoj kafani "Hisar" upoznao Silvanu Barjaktarević (kasnije Armenulić). Prije nego što je uzela mikrofon i stala pred publiku, slušala je tog mršavog dečka kako pjeva, pa je zatražila da narednu pjesmu otpjevaju u duetu. Bio je to presudan trenutak za Tomu.
U muzičkim krugovima brzo se pročulo da u Leskovcu pjeva "neki Toma" i da sve zna: narodne, zabavne, starogradske pjesme, francuske šansone i italijanske kancone.
Ubrzo je otišao u tuzlanski hotel "Bristol" i tamo osvojio publiku koja je iz večeri u veče punila salu. Gosti hotela su ga voljeli, ali je on želio više. Sanjao je da komponuje i konačno je napravio pjesmu "Anđela" za koju je bio ubijeđen da je genijalna, ali kad je vidio da mu se orkestar smije, shvatio je da još nije kompozitor. Zdravkovićeva kafanska karijera nastavila se u hotelu "Park" u Nišu, odakle je prešao u beogradski "Gradski podrum" gde je tri godine, svake večeri, pjevao od osam do četiri ujutro.
"Oko mene mali milion zvijezda, svako ima svoju ploču, šou na televiziji, svoj prostor u medijima... a ja sam trunuo noćima u podrumu. Nije me zadovoljavalo to što su me svi hvalili. Hteo sam gore na vrh, na mjesto koje mi je, to sam osjećao, i pripadalo", pričao je Toma.
Tomi je pjesma bila sve. Kada su mu ljekari saopštili da više ne smije da pjeva, za njega je to značilo kraj života. "Ne mogu više da pjevam, šta će mi život?" posvedočio je Tomin brat Novica, takođe pjevač, koji je preminuo prije nekoliko mjeseci.
Bio je veliki boem i znao je da potroši sve pare koje ima. U jednom trenutku bio je nevjerovatno bogat, a u drugom nije imao ni za hleb. Sve je potrošio na poroke, a sirotinji je do samog kraja života pomagao. Jer, veliki Toma nikada nije zaboravio kako je to jesti ostatke tuđe hrane koje nađe na ulici ili spavati na klupi u parku i na željezničkoj stanici.
Svoj poslednji nastup održao je 10. septembra 1991. u Podgorici, da bi nakon višegodišnjeg godina liječenja i borbe sa karcinomom prostate, preminuo na VMA, 30. septembra 1991. godine.
Pogledajte još fotografija sa pomena: