Zorica Marković o teškom odrastanju, životu, djeci, karijeri...
Zorica Marković nedavno je plakala zbog Milice Kemez, kojoj je ponudila krov nad glavom i budućnost, izgovorivši tada kako je uvijek željela da ima ćerku, a Milica je nakon toga dobila kuću i pokazala kako izgleda.
Pjevačica ima dva sina, Dejana i Iliju, i život je nije mazio, a sada je otkrila svaki detalj svoje životne priče.
"Djete k'o dijete, nemirno... Majka me je tukla prutom od vrbe, pa kad se obmota oko mene k'o zmija, oči su mi iskakale! Tata je bio duhovit i diplomata. Ja sam na oca i fizički i mentalno, ali sam na mamu vrijedna i borac. Majka je nosila veliki teret. Bila je, što se kaže, stub porodice. Nas ukupno jedanaestoro u kući, a sve je na njoj", počela je priču Zorica za Kurir.
"Raspust sam provodila na Divčibarama. Znalo se - pedeset ovaca, deset krava, ogromno imanje i ajd na čuvanje. Skupljali smo mlijeko, pa pravili sir i kajmak i sa punim kačicama se vraćali u selo. Dio se prodavao, a nešto se ostavljalo u zalihama da imamo za jelo. Sreća je bila što nikada nismo bili bez hrane. Nije bilo keša, ali svega ostalog je bilo. Tata je radio u Valjaonici bakra. Imao je i dva predivna konja i kola koja prevlače materijal za kuću, pa je on prevozio cigle po selu i to je dobro radio, pa se sa svih strana snalazio da lijepo živimo i majka je nekako izgurala sve nedaće."
"E, a ja sam ti bila zadnja rupa na svirali, jer sam rođena bez plana. Što bi se reklo, omakla sam im se. Majka je poludjela kada je ostala u drugom stanju. Pitaš se zašto? E, pa sestra, koja je, nažalost, umrla prije četiri godine, a koja je starija dvadeset godina od mene, tada se udala i zatrudnjela, baš kada i majka sa mnom. Kakva je to sramota bila za majku da ona bude u drugom stanju, a udala ćerku! Zato je nosila džakove, napinjala se, mučila, opterećivala se, samo da ja ne ispadnem iz stomaka. Ali ja sam ispala, je*iga... Hvala bogu da tada niko nije radio abortuse, pa me Bog spasao. Eto, šta da ti kažem, muke žive..."
Zorica je, kako kaže, do četvrtog razreda išla pješaka u školu, svaki dan šest kilometara do tamo i isto toliko nazad. Uporedo sa školovanjem, igrala je rukomet i folklor. Završila je hemijsko-tehničku školu, i to joj nikako nije išlo - epruvete je držala kao mikrofon i pjevala u učionici.
A kako je postala pjevačica?
"Ma, to se znalo od malih nogu! Ja sam pjevala kao ludi Nasta! U kući radio nismo imali, samo neki tranzistor, i bila je borba ko navija za Zvezdu, a ko za Partizan, to se najviše slušalo, i dok ukućani urliču i navijaju, a ja ne volim fudbal, krenem da pjevušim i čekam da prođe to ludilo da pustim Radio Beograd i da slušam pjesme Silvane Armenulić i Lepe Lukić. Zakačim se za Lepinu pjesmu "Od izvora dva putića" i pjevam tri sata bez prestanka. U kući su mi bili zabranili da pjevam, svi osim dede, koji je volio da popije, pa me tako pod gasom čeka da dođem iz škole da bih mu pjevala. Volio je pjesmu 'Nema ljepše cure, zapalio lulu, poljubio curu garavu'. To me naučio da pjevam, pa me onako mamuran zagrli, a ja ga polako, korak po korak, odvedem u vajat, gdje smo svi voljeli da sjedimo, i tamo mu pjevušim. Pjevala sam mu dok ne zaspi, jer ako bi ostao budan tako pijan, onda je u kući haos. Umio je kad popije da nas maltretira i davi, a ja sam mu našla žicu, pa mu pjevam i mir u kući."
"Muzika mi otvori sva vrata. I ljubavi i života i čega god hoćeš. Al' to je posebna priča. Da krenem iz početka. Prva ljubav mi je bio Ivan iz škole. Bio je lijep ko lutka. Bili smo zaljubljeni. Pratio me kući pješke. Nije bilo tada da se ljubimo, vaćarimo, ma kakvi. Stajali smo na metar jedno od drugog i pričali. Nismo smjeli da se približavamo. Ne daj bože neko da te vidi! To sramota. Znali smo satima da stojimo, ni zima nam nije mogla ništa. Imala sam smrzotine po nogama, kasnila sam kući, dobijala batine, ali meni je bilo lijepo s njim da pričam. Prvi poljubac je među nama pao tek posle osmog razreda. Bio je latinoamerički tip, baš kako ja volim."
"To je bila moja prva ljubav, a kada sam počela da radim, zaljubila sam se u harmonikaša, jer je on bio moj jedini prozor u svijet muzike. Bio je sedam godina stariji i postade moj muž. Nakon svadbe i svega lijepog što smo doživjeli za pet godina zajednice, rastali smo se jer me je prevario. Navatala sam ga sa drugom ženom. Shvatila sam da je harmonika bila u pitanju i da nisam u njega toliko bila zaljubljena, ali smo dobili sina Dejana i to je moje zlato iz te veze. Sa osamnaest godina sam rodila prvog sina i nisam pogriješila. Srećna sam što imam i jednog i drugog, drugi je Ilija."
"Kad sam se razvela, vratila sam se kod mojih. Sjećam se kako me je otac sačekao s dvocjevkom puškom, jer u to vrijeme je bila sramota da se razvedeš. Al' nekako su to prevazišli, pomogli su mi, ali je, nažalost, Dejan tada pripao ocu. Iz socijalnog su se gledale sve sitnice, i gdje radiš, i gdje živiš, i s kim i kako, pa je dijete pripalo ocu..."
Mnogi su mislili da se posle razvoda tajno vjenčala s Mitrom Mirićem, ali zapravo je to bilo zezanje.
"Mislili su da sam ja sa Mitrom u vezi, a ja ga upoznala s njegovom ženom Suzanom! Pa ti sad vidi! A ovako ide ta priča: ona je na jednom koncertu došla po autogram. Bila je mis Makedonije. Tada smo bili svako u svojoj svlačionici. Mitar je volio da pred koncert sjedi sam, a ja sam se vrzmala sa muzičaraima. Rijetko koga je primao u svlačionicu, osim riba i potpisivao im autograme. Svaka djevojka je imala pravo da uđe u njegov prostor i da dobije potpis. Međutim, Suzana kad je ušla, vidim ja žena ne izlazi... Bila je toliko fina, lijepa. Nego, prije nego što je ušla, prije nego što sam je uvela, kažem ja njemu: "Brate, ovo je tvoja buduća žena!" I došlo vrijeme da izađe na scenu, kad... Ma kakvi, oni i dalje pričaju! Reko, gotovo, zaljubio se moj brat! A on je do tada, kao u vojsci, recke pisao na zidu. Ako me razumiješ... Suzana je pošla s nama u Beograd, njeni su reagovali, trčali, branili, bunili se... Oni su se posle uzeli, ne vrijedi. Drago mi je da su i dan-danas zajedno i da su uspjeli."
"Mene su muvali, jer sam bila dobra riba i svi su željeli da spavaju sa mnom. Ali ja nisam bila žena za jednu noć, vjeruj mi. Nema ko me nije muvao, muzičari, pjevači, fanovi. Međutim, ja se ponašam ko muško i zauzmem neku pozu, pa sam bila vulgarna, a provalim ga, znam šta hoće, i ja ga napušim i on kaže džabe što je dobra riba kad je budala.
Drugi muž je otac njenog drugog sina Ilije, ali ni sa njim nije opstala.
"Tada je radio solističke koncerte sa velikim pjevačima, Zoricom Brunclik, Miroslavom Ilićem, Tomom, Suzanom Perović... Bio je šmeker, lijep čovjek. Sjećam se, vraćali smo se jedne noći iz Čačka mojim kolima, Usnija pokojna i Šele, i ja osjetim dešavaju se varnice. Kod Milanovca sam zaspala, kad osjetim da me neko ljubi. Stao čovjek i počeo da me ljubi! Odupirem se, ali prija, leb te j*bo! Zaustavi on auto, izađem napolje i polivam se ladnom vodom, cijelu flašu sam prosula da dođem k sebi! Ne znam da li je bijes, uzbuđenje, ali jedna kaša u glavi i onda smo se tako ljubili, nismo se odlepljivali! Eto, taj jedan poljubac mi je promijenio život. Posle smo priznali jedno drugom sve. Prihvatio je sina iz prvog braka, jer je i on imao dijete. Svi smo se lijepo slagali."
"Funkcionisalo je dok me i on nije prevario. Nakon jedne moje promocije, osjetim ja neki nemir i žurim kući, kad tamo imam šta i da zateknem. Moj muž sa nekom... da ne kažem šta. Uhvatim je ja lijepo s obe ruke i bacim je u Savu! Nije umjela da pliva. Ne bih je ja ni bacila, nego sam k'o ludi Nasta prišla, pitala šta ćeš ti tu, dijete mi tu spava, ženo, kad ona mrtva ladna kaže: 'Neka spava dijete, meni ne smeta!'. Pa, mamu ti j*bem, e sad ćeš ti da spavaš i lijepo dohvatim je preko ograde i bacim! Kuku, ljudi viču, panika, ma ne j*bem ja živu silu! Ona viče: 'Upomoć!', skočili ljudi da je spasu. Odmah sam bacila prsten i posle deset dana advokat donese papire razvod, prodala sam tu kuću, podijelili se i ćao."
"S njim sam nosila blizance, ali sam jedno dijete izgubila... Jedan plod je bio manji i otišao je... Pet mjeseci sam mirovala u krevetu samo da bih izgurala plod. Ilija se rodio s dva kilograma, a sad je ljudina. Ali to nije jedina muka. Kao mali, sa četiri-pet mjeseci, imao je operaciju. To sam teško podnijela. I taman kad je sve prošlo, kada smo se stabilizovali, ti me kao otac i muž prevariš. Taj osjećaj gorčine u stomaku, bijes i ljutnju ne mogu da opišem..."
"I bilo je još muka... Uh, taj bol ni danas ne prestaje. Nakon majčine smrti sam počela da se gojim. Mislila sam da je to neki apetit, ali ne, to je emocija, emotivna glad, nedostatak, praznina koja ne može da se nadoknadi ni sa čim osim prisustvom nekoga koga nema, ko je otišao... Umrla je od Alchajmera, dan prije rođendana mlađeg sina. Naš poslednji susret ću pamtiti do kraja života. Pustila je suzu. Bila je kao mumija. Vidjela nas je, ali nije mogla da progovori. Čula sam da su prije neki mjesec pronašli lijek, a ja kažem: 'Moja majko, zakasnili smo, nismo imali sreće, ja bih ti to našla...'. Dala sam sve od sebe da joj pomognem. Pala sam u nesvjest kada su mi javili. Iznijeli su me iz kuće u tom stanju i nekako sam se povratila. Ma, preteško... I holesterol zamalo da me ubije. Nisu mi ljekari davali ljekove. Mogla sam samo da capnem. Dijelilo me je dva minuta od konačne smrti. Ja sam to tako trezveno doživjela. Sva sreća da sam upala u ruke doktoru Đukanoviću i da sad bolje živim nego prije operacije. Neću da živim na kašičicu. Kad mi bude suđeno, ja odo'. Ja sam već bila s nekim bijelim ljudima gore na nebu. Vjerovatno sam svratila do Svetog Petra, pa me vratio. Vidjela sam oblake, ali one prave."
"Razvod je ravan smrti, stres me je stigao. Sve mi se bilo nakupilo, trebalo je izgurati sve to. Pravi kuću, restorani, rijaliti, to su sve stvari koje radi dvoje ljudi, ali ja sam sve radila sama. Svi su tu kad je lijepo, ali kad je ružno, nema nikog. Što je najgore, ja ništa nisam osjetila, srce ne boli. Sve se skupilo u meni, negdje je moralo da eksplodira, meni je otišlo na srce, jer ja sve radim srčano. Sjećam se na jednoj svadbi je bilo 100 stepeni, a ja ne znam da radim kao mrtav konj. Kad uđem u rulju, ja kidam, dižem atmosferu, e to sve je išlo preko srca. Tempo mi je bio žestok i umalo da nisam umrla na jednom veselju."
Zorica je istakla da posle očeva njenih sinova nijedan muškarac nije ušao da prespava. Imala je veze od 11, 12 godina, ali njeni sinovi su sve znali i uvijek su joj bili na prvom mjestu. Nikada se nije desilo da zaspi dok njih ne namiri i sve je zapostavila zbog djece. Nikada nije imala kućne pomoćnice i, kako kaže, mnogo je zaradila, a još više potrošila. Danas, smrti se ne boji, ali se boji toga da neće biti sa svojim sinovima.
"Svi moramo jednog dana da odemo. Nije loše kod Svetog Petra, vidjela sam. Vjerujem u reinkarnaciju i znam da ću se u nekom obliku vratiti, kao što se svi vraćaju. Nije mi žao zbog mene, budale nemaju strah. Voljela bih da živim deset hiljada godina, nikad mi nije dosta, ne mog života, uvijek mi je malo da budem sa svojom djecom. Mi živimo zajedno, tu smo, ali malo mi je. Jesu oni veliki ljudi, ali oni su moje oči u glavi, mogla sam da se udam sto puta, ali neću da volim nikoga, hoću da volim samo njih. Žao mi je što ću otići, samo zbog njih. Biće mi žao. Ilija i Dejan imaju lijepe oči, pa kad me pogledaju i kažu: 'Majko...'"
"Ne plašim se smrti, kažu da je najljepše kada zaspiš. Ne bih voljela da se mučim i da imam neke boleštine. Ali znam da ću mnogima nedostajati."
"Hiljadu grešaka sam napravila u životu, ali niko nije pustio suzu zbog mene. Ja znam da se posvađam, pogana sam na jeziku, ali jebiga, i zaboravim i praštam, takva mi je priroda. Mislim da kada odem sa ovog svijeta, biće jedna budala manje. Neka."
Zorica kaže da je sama sebe uvela u svoj posao i da joj niko nije pomogao, već je sama zarađivala i plaćala reklame, ali i da su je zbog Lepe Brene uvijek stavljali da bude u drugom planu.
"U ono vrijeme nije bilo ljubomore. Mene su sabotirali, jer smo Brena i ja jedine bile ribetine. Nije me ona sabotirala, ali menadžeri jesu. Taktički su radili sve da me sklone. Stavljali su me da budem u drugom planu, jer su vidjeli da sam ja jedina bila njoj za petama. Sjećam se jednom, jpevam sve gori, a izlazi Brena pred ljude i - ništa. To je bio znak da moraju da me sklone. Stavljali su me da budem u drugom planu, nikako u prvom, ja sam imala hitove."
Neostvarena želja joj je, još uijvek, to da postane baba i da čuje kako "to malo kmeči i viče 'baba'".
