"Kada su mi rekli da nosim djevojčicu, rekla sam da je to nemoguće i zaplakala kao posljednja seljanka".
Voditeljka Suzana Mančić danas je ponosna majka dvije ćerke Teodore i Natalije, a malo kome je poznato da je osamdesetih i početkom devedestih vodila tešku bitku za potomstvo kao i da je izgubila tri bebe.
Ona je u svojoj knjizi napisla da su lekari rekli da su sve bili sinovi, a posljednje je čak i rodila u 6. mjesecu, ali nažalost beba nije bila živa.
"Iako su mi doktori svaki put rekli da sam nosila dječaka, ne mogu sto posto da vjerujem u to da su sve bili sinovi, jer je u našoj tradiciji da želimo da rađamo mušku decu. Mislim da možda takvim odgovorom teže da vas stimulišu da nastavite sa pokušajima. Ali, ja sam želela da imam sina Aleksandra, po mom ocu, i sina Stojana. Uvek sam voljela ta stara, arhaična imena. Nisam poznavala nijednog Stojana, ali sam svaki dan išla u školu Ulicom Stojana Novakovića i nekako mi je to ime uvijek zvučalo čvrsto, stameno", napisla je Suzana i dodala da kada je saznala da nosi djevojčicu da je zaplakala:
"Na prvom ultrazvuku sa Teodorom, bila sam ubeđena da ponovo nosim dječaka. Kada mi je ljekar saopštio da je djevojčica, rekla sam da je to nemoguće i zaplakala kao posljednja seljanka. Ali, tolika moja želja za muškim djetetom nastala je iz vrlo sebičnog razloga. Ja sam jedinica i u životu sam morala da budem i muškarac i žena, da se sama izborim protiv svih zabrana, roditeljskih, školskih, društvenih, čaršijskih. Morala sam sama da obezbedim i zaštitu i opravdanje, sve ono što sam idealizovala da bih bila u ulozi starijeg brata kojeg nikada nisam imala. Željela sam da ga moja ćerka ima".
IZGUBILA SAM 3 SINA: Velika tragedija Suzane Mančić - Surovo je bilo kada sam POTPISALA UMRLICU!
Ipak, najgori trenutak je bio kada je morala da potpiše umrlicu za mrtvorođenu bebu.
"Prvu bebu izgubila sam odmah na početku, u trećem mjesecu trudnoće. Tada se ispostavilo da imam dvorogu matericu, kao mnoge žene, koja je preduslov za probleme i prekid trudnoće. Kada sam zatrudnjela drugi put, u drugom mjesecu doživela sam komplikacije i doktor je izvršio kiretažu, poslije čega sam dobila jake medikamente.Oporavila sam se i ubrzo sa Biljanom Jeftić i Aleksandrom Ilićem otišla na muzički festival u Južnoafričku Republiku. Treće večeri boravka u Johanesburgu probudila sam se u lokvi krvi. Taj strah i tu bespomoćnost ne mogu da opišem. Uhvatila me je panika hoću li umrijeti, pitala sam se šta da radim, nisam znala ko je u kojoj sobi u hotelu u kojem su radili Filipinci, čiji je engleski bio izuzetno loš. To je bila agonija. Međutim, u svoj toj nesreći imala sam i sreće, jer mi se prethodnog dana javila mamina prijateljica koja je sa mužem živjela u tom gradu", naspiala je ona i dodala:
"Oni su me odveli u jevrejsku ginekološku kliniku, gdje mi je doktor uradio ultrazvuk i pitao me da li su mi prekinuli trudnoću. Rekla sam da jesu, a on me je pitao gdje sam to uradila. Rekla sam: 'U Evropi', na šta me je ponovo pitao: 'Ali gdje?' Odgovorila sam: 'U bolnici'. Tada je okrenuo ekran prema meni i pokazao intaktni plod. Odskočila sam od stola, suze su mi išle i od straha i od sreće, a najviše od nevjerice zbog svega što je prethodilo. Shvatila sam da sam imala blizanačku trudnoću i da je drugi plod preživeo kiretažu.Nažalost, dete sam izgubila u četvrtom mjesecu u Beogradu, u strašnim bolovima i mukama. Fizički mi je to bilo najbolnije iskustvo u životu. Taj put od kuće na Bežanijskoj kosi do 'Gradske bolnice' na Zvezdari trajao je duže nego ijedan. Mislila sam da ću umrijeti. Posljednju bebu izgubila sam u šestom mjesecu trudnoće. Tada sam se zapravo i porodila, mada mi je lekarka odmah poslije porođaja rekla: 'Nemojte se nadati'. Dijete nije preživelo, nije imalo dovoljno razvijena pluća. Najstrašnije je bilo kada su mi donijeli da potpišem umrlicu. To je bilo surovo".
