Rok veterani Srđan Gojković-Gile (Električni orgazam), Momčilo Bajagić-Bajaga i Jovan Matić (Del Arno bend) evocirali uspomene iz bogatih karijera. "Svirali smo na prikolicama, u štalama...".
Karijere im traju decenijama i jedni su od poslednjih predstavnika pravog roka koji je bio dominantan u nekadašnjoj Jugoslaviji. I sami primijećuju da je rokenrol, koji su u ono vrijeme doživljavali kao svoju religiju, kao nešto "više od života", izgubio bitku u današnje vrijeme, ali da i dalje smatraju da nema pravog koncerta bez gitare i energije.
"Nijedna tehnologija ne može da zamijeni osjećaj i energiju kada živ čovjek svira, a živ čovjek ga sluša. Takva energija ne postoji, to je osnovna magija, poslednje utočište... Ako bih mogao da umrem na bini, bilo bi super", rekao je Jovan Matić iz Del Arno benda na tribini u klubu "Polet" u okviru festivala "Indirect showcase".
Pred mahom mlađom publikom, rok veterani Srđan Gojković-Gile (Električni orgazam), Momčilo Bajagić-Bajaga i Jovan Matić, prisjećali su se dogodovština iz bogatih karijera, pogotovo sa početaka, kada su još bili tinejdžeri.
Jedna od neizbrisivih epizoda iz života Srđana Gojkovića-Gileta dogodila se ranih 80-ih godina u Budvi, tačnije ostrvu popularno nazvanom "Havaji". Kada se završila svirka, momci iz Električnog orgazma su se opustii uz piće i gomilu djevojaka, spremnih za druženje...
"Odjednom je ka meni doletjela puna čaša piva i razbila se o zid. Svi smo bili poliveni. Ja kao ustao da se razračunam, kad su prišli neki kršni momci i priprijetili nam: 'Đe ste pošli, bolje vam je da šjednete!'. Mi smo bili spremni da se potučemo, kad ustade neki lik, još veći od ovih i šapne im nešto. Oni su se odmah povukli. Upoznali smo se sa tim likom, bio je to čuveni Mijo bokser, koji je tako postao zaštitnik 'Električnog orgazma', kako su ga posle prozvali. Postali smo prijatelji", ispričao je Gile.
Za razliku od Gileta, Bajaga i njegov bend nisu imali takve neprijatnosti, ali jeste bilo zanimljivih scena.
Čuven je koncert na Tašmajdanu po pravom pljusku.
"Bilo je to 1985. godine, tada još nisu postojale one bine sa zaštitnim krovom. Pozvali smo Hidrometeorološki zavod i rekli su nam da neće biti padavina između 20 časova i ponoći. Samo što smo izašli na binu, počela je da roka kiša, kao iz kabla. Jedan po jedan isntrument je otkazivao, a meni su oduzeli električnu gitaru da me ne bi roknula struja. Na kraju smo završili sa jednom akustičnim gitarom i pjevali smo na jednom mikrofonu, potpuno mokri. Bilo je sjajno iskustvo, ali ne bih baš volio da se ponovi".
Prisjetio se Bajaga i koncerata u Kazahstanu.
"Svirali smo za neku firmu u sali nalik Sava centru. Posle koncerta prišao nam je neki lokalni tip iz Alma Ate i pozvao nas da sviramo u nekom kao super klubu. Ja mu kažem: 'Ma, gdje čovječe, da sviramo, niko ne zna za nas'. On će meni na to: 'Ništa se ne brinite, mi ćemo da vas reklamiramo kao rok bend iz Evrope, koji nastupa uživo!'. Eto, valjda im niko iz Evrope ne dolazi, pa su iskoristili priliku. Bio je super koncert, bilo je 400 ljudi", nasmijao je Bajaga prisutne.
Kada su počinjali muzičke karijere bilo je potpuno drugačije vrijeme. Tada se muzika slušala na vinilu (ploče) ili kasetama. Organizovanje koncerata po manjim mjestima bila je prava umjetnost snalaženja, pa su tako svirali na traktorskim prikolicama(!), a nerijetko i u štalama.
"Imali smo menadžera iz Novog Sada koga smo zvali 'Đango'. Organizovao nam je svirku u nekom selu u Slavoniji početkom 80-ih. Nismo imali gdje nego u nekoj štali, bukvalno je bila štala, staje 20-ak ljudi. Ali, bilo je super", sa osmijehom je pričao Gile, a Bajaga se nadovezao da su tih godina manja mjesta bila rokerski orijentisana i da je bila sjajna energija na nastupima.
I danas, na primijer, Električni orgazam svira po manjim mjestima, tamo gdje bend zna da ima publiku, iako nema takvu zaradu kao u većim mjestima.
"Ja imam filozofiju da bend mora da ostane u formi, kao što sportisti treniraju tako i mi treba da imamo što više koncerata. Zato i nastupamo u tim manjim mjestima i uvijek bude super atmosfera, jer su ti ljudi zahvalni što si došao", kaže Srđan Gojković-Gile.
I Del Arno bend je imao zanimljivih scena u svojoj karijeri. Tako je jednom prilikom u Milanovcu gazdarica lokala dobro "izribala" muža, jer bend koji je doveo nije htio da joj ispunjava muzičke želje, a nije bila ni zadovoljna repertoarom, "ne može ni da im zalijepi 'crvenu' na čelo!". Nisu pomogla ni ubjeđivanja supruga da Del Arno ne svira takvu muziku, ali na kraju je sve dobro ispalo.
