Pavle Vuisić. Da li je potreban širi uvod u novi tekst kolumniste MONDA Mladena Nikolića, koji nas je podsjetio na Paju na 90. godišnjicu njegovog rođenja.
Kao klinac, išao sam u osnovnu školu "Stevan Filipović" na Karaburmi. U moje, pionirsko vrijeme, svake prve subote u mjesecu bili smo dužni da (u okviru akcije "društveno koristan rad") donesemo sakupljene stare novine u školsko dvorište i ubacimo ih u za to namijenjen veliki kontejner. Tu bajatu štampu, časopise i kartone uglavnom smo skupljali kucajući na vrata svojih komšija.
Moji drugari i ja ponekad bi otišli i do zgrade u kojoj je živio Joca iz "Otpisanih", glumac Paja Vuisić. Novine su bile izgovor da ga vidimo, naravno. Vozio je staru "bubu" bijele boje, koliko se sjećam. Vrata bi nam otvorila njegova žena, bila je uvijek ljubazna sa nama. Razočarani, uzeli bi tu hrpu hartije koju bi nam iznijela i to bi bilo to. Samo jednom ili dvaput bio je kod kuće, taj golemi čovjek sa debelim naočarima. Rijetko smo ga viđali.
Ali dobro se sjećam da nam je prijalo što nam je komšija.
Pavle Vuisić rodio se u Beogradu prije tačno 90 godina, 10. jula 1926. godine. Otac Miša bio je pravnik, zaposlen u državnoj službi, majka je studirala književnost. Vuisić je svoje djetinjstvo upamtio najviše po čestim selidbama, tokom tridesetih, sve do rata 1941, kada se porodica vratila u Beograd. Kao osnovac, Pavle je mijenjao škole, kuće, gradove... Očev posao bio je glavni "krivac" što su proveli nekoliko godina na Kosovu, u Crnoj Gori i Makedoniji. Tako se, eto, mlađi brat Dušan rodio u Prizrenu, 1929. godine.
Rat je bio teško iskustvo za cijelu porodicu - braća Paja i Dule jesu išli u gimnaziju ali slobodno vrijeme nerijetko su provodili radeći svakojake posliće, kako bi pomogli roditeljima da svi zajedno lakše podnesu nemaštinu.
Taman kada su partizanske i sovjetske jedinice oslobodile Beograd, Pavle je postao punoljetan - to je bilo dovoljno da bude mobilisan i poslat na zloglasni Sremski front, u proljeće 1945. Mladić je uspio da pregura i tu nevolju i živ se vrati u svoj rodni grad.
Odmah zatim, stasiti maturant je upisao književnost. Iako je rat završen, glad i surov život nisu bili prošlost, naprotiv. Pored učenja, bio je prinuđen da se lati teških poslova kakve je jedino i mogao da nađe; radio je jedno vrijeme u fabrici kao monter, istovarao vagone na željezničkoj stanici i tome slično.
Tokom studiranja Pavle se upustio u novinarstvo, radeći u Radio Beogradu, u gradskoj hronici. Nekako u to vrijeme mu se ideja o glumačkom pozivu učinila primamljivom, pa se priključio pozorišnoj grupi u Pančevu. Ipak, njegovi pozorišni dani nisu potrajali - odlučio je da batali mali lokalni teatar i pokuša da upiše Pozorišnu akademiju.
Nisu ga primili.
Da, Pavle Vuisić je odbijen, za njega nije bilo mjesta na Akademiji. Ko bi tada mogao i da pomisli da će taj krupni mladić grubog lica i dubokog, promuklog glasa bez naročite dikcije postati jedan od najcjenjenijih filmskih glumaca sa Balkana? Da će se njegovim interpretacijama klanjati filmadžije sa svih meridijana, da će ga kritičari uzdizati do neslućenih visina, rezervisanih za one najveće?
Za Vuisićevu filmsku karijeru, tačnije, za njen početak posebne zasluge pripadaju jednom od pionira srpskog posleratnog filma - Vojislavu Nanoviću. Njegova filmska bajka iz 1950. godine, antologijski "Čudotvorni mač" (sa Radetom Markovićem u vodećoj ulozi) zauvijek se piše kao prvi igrani film u kojem se pojavio Pavle Vuisić, 25-godišnji naturščik, obukavši glomazni kostim viteza.
Kažu, svaki početak je težak. Ni za Paju nije bilo izuzetka od tog pravila - u ondašnjoj više nego skromnoj filmskoj produkciji nije bilo mjesta za talentovanog glumca bez diplome i to je potrajalo. Tek 1955. Paja će ponovo snimati pod Nanovićevom palicom, ovoga puta u partizanskom filmu "Šolaja", sa Milivojem Živanovićem kao neustrašivim ustanikom koji predvodi oružani otpor ustaškim legijama.
Dvije godine kasnije, Vuisić se, sa ulogom redara na stadionu, pojavio u filmu koji je svojom urbanom tematikom proširio ondašnje okvire jugoslovenske kinematografije - riječ je o zanimljivom melodramskom omnibusu Vladimira Pogačića pod nazivom "Subotom uveče", filmu koji je i danas sinonim za prve filmske korake mnogih potonjih velikana našeg glumišta: Bate Živojinovića, Jovana Janićijevića Burduša, Bate Paskaljevića i drugih.
Naredni film u Nanovićevoj režiji, najviše je upamćen po tome što je upravo Pavle bio taj koji je dobio prednost u izboru glumca za vodeću rolu. Riječ je o veoma dobroj psihološkoj drami "Tri koraka u prazno" (1958) u kojoj se Pavle doslovno razigrao, u najboljem smislu riječi. Njegovog lađara Obrada koji prolazi kroz bračni brodolom kritičari su dočekali sa oduševljenjem, upotrebljavajući superlative u izobilju. Za ovu ulogu Vuisić je nagrađen i pulskom Zlatnom arenom. Bio je to prvi put da je jedan naturščik, ali kakav, dobio najveću glumačku nagradu. Te iste sezone Pavle je glumio u pet filmova!
Vuisić je na velikom platnu bio jednostavno bezgrešan. Poznato je da se filmski dublovi nikada nisu snimali zbog njega, već zbog greške nekog drugog aktera. U koju god ulogu da se ušunjao, u kakvom god kostimu se pojavio, koliko god mu replike bile kratke, a uloge sporedne, bio je vanredno uvjerljiv, do nivoa dokumentarnosti. Njegova gluma, iako u izvjesnom smislu oskudna kada su u pitanju zanatske finese, bila je "stvarna" na način da se s punim pravom može smatrati naturalizmom.
Tokom šezdesetih godina, Pavle je ređao te svoje glumačke bisere, iz filma u film. Likovi u ostvarenjima kao što su "Bolje je umeti", "Mačak pod šljemom“, "Kota 905" i "Prometej s otoka Viševice" sjajni su primjeri njegove impresivne sposobnosti da izvaja stvarne, živopisne ljude sa našeg prostora, da im udahne emociju, podari dubinu i karakter, bez obzira da li je u pitanju pozitivac, luzer ili neki mračni tip.
Vuisićev stil mogao bi se opisati kao sirov, nepoliran ali dubinski precizan. A to je na filmu više nego očigledno, dubina interpretacije je nešto što objektiv kamere neumitno "hvata" i prikazuje publici baš onakvu kolika i jeste; krupni plan, tu Vuisić jednostavno nije mogao da omane, nije umio da bude neubjedljiv. Nerijetko su ga poredili sa Spenserom Trejsijem, mada, mislim da je poređenje sa Žanom Gabenom možda umjesnije. A kad opet malo razmislim, Pavle je bio jedinstven, od glave do pete, od pogleda do izgovorene riječi.
Saša Petrović u svojoj ekranizaciji Bulgakovljevog "Majstora i Margarite" (1972) Vuisiću daje da odigra demona Azazela, ulogu za koju mislim da je jedan od najupečatljivijih dijabolika u istoriji filma. Sam film stigao je možda negdje do pola puta u namjeri da oslika satiričnu viziju velikog ruskog pisca ali zato je Pavle u "Majstoru" ostavio trag koji se mjeri miljama.
Iste godine, briljirao je kao legendarni profesor Kosta Vujić u TV drami koja je, 40 godina kasnije, doživjela rimejk u vidu popularne serije u režiji Zdravka Šotre. Ali sve te njegove maestralne role nisu bile ni izbliza popularne kao nezaobilazni šofer Paja Čutura. U tandemu sa Čkaljom (kao kolegom Jaretom), Vuisić je direktno "odgovoran" za stvaranje najpopularnijeg filmskog dueta u istoriji jugoslovenske kinematografije. Popularnijeg čak i od Prleta i Tihog. Naravno, riječ je o kultnoj TV seriji "Kamiondžije".
"KAMIONDŽIJE" - INSERT
Iako se, mimo snimanja, Čkalja i Paja, dva potpuno različita karaktera i još različitija glumca, nisu najbolje slagali, pred kamerama bili su izvanredni i publika nije mogla da im odoli. Njihova suprotnost, nalik na Voltera Mataua i Džeka Lemona u sjajnoj "old skul" holivudskoj komediji „Neobičan par“, bila je okidač za urnebesne situacije koje su od "Kamiondžija" stvorile mitsku TV seriju na Balkanu.
Pajina supruga Mirjana posvjedočila je (u knjizi "Posle fajronta" Aleksandra Đuričića) o tom antagonizmu između Čkalje i njenog supruga:
"Čkalja je često preglumljivao, a Pavle je zbog toga ključao. Kada je Televizija, desetak godina posle 'Kamiondžija' željela da snimi nastavak, on nije htio ni da čuje“. Na kraju je ipak pristao (za pozamašan honorar) i tako je nastao film 'Kamiondžije opet voze'".
Vuisićeve glumačke minijature, uloge koje su obično zauzimale po nekoliko minuta u nebrojenim filmovima, pravi su dragulji glumačkog stvaralaštva. Ta njegova "niska bisera" koja broji više od 100 naslova jedno je od najsjajnijih blaga jugoslovenskog filma. Kreirajući brojne likove iz svih slojeva društva, iz najrazličitijih epoha, Pavle nam je ostavio vanvremenski prikaz ovdašnjeg podneblja i ljudi koji ga nastanjuju, stvaralačko nasleđe koje predstavlja mnogo više od studije balkanskog mentaliteta.
Njegov nepresušni talenat omogućio mu je i da, bez ikakvih poteškoća, glumi u filmovima i serijama u kojima je tumačio uloge Zagoraca, pričajući kajkavskim narečjem, baš kao da je rođen u Varaždinu, a ne u Beogradu. Bio je omiljeni glumac hrvatskog sineaste Vatroslava Mimice koji praktično nije mogao ni da zamisli rad na filmu bez ovog glumačkog genija. U njegovim ostvarenjima Vuisić je tumačio i uloge Dalmatinaca, bez po muke.
U američkoj melodrami "Suton" (The Twilight Time, 1982), projektu Dana Tane u režiji Gorana Paskaljevića, Pavle Vuisić bio je jedini od naših glumaca koji je glumio na tečnom engleskom jeziku (!), pa nije bilo potrebe da bude nahovan, kao što je bio slučaj sa ostalima.
Ako bih poželio da nekom strancu koji o nama ne zna ama baš ništa pokažem nešto što bi mu približilo naše rezone, narav, našu logiku, pokazao bih mu Pajine filmske likove. I još bih mu pomenuo da je, jednom davno, veliki Orson Vels (pretpostavio bih da taj stranac zna ko je dotični) izjavio kako je, za njega, Pavle Vuisić čovjek kojem se iskreno divio i za koga je mislio da je jedan od najboljih glumaca koje je vidio u karijeri.
"MAJSTORI, MAJSTORI" - INSERT
Silne su to uloge. Prostodušni domar osnovne škole u Markovićevoj satiri "Majstori, majstori", dvolični kondukter Krstić, "šef parade" u antologijskoj Šijanovoj komediji "Ko to tamo peva" ili možda (meni jedan od omiljenih) ponositi gazda kafane i gospodin od riječi u "Petrijinom vencu" Điđe Karanovića? Pravdoljubivi i strogi Milutin u urnebesnim "Maratoncima" ili, opet, gazda kafane (koristoljubivi ulizica) u drami "Život je lep" Bore Draškovića?
Nabrajati Vuisićeve bravure je "dugo putovanje" u neke od najdragocenijih i najprijatnijih iskustava koje je svaki ljubitelj filma iskusio gledajući sve te filmove koje je ovaj glumac, ovaj umjetnik obojio svojim talentom.
"KO TO TAMO PEVA" - INSERT
"MARATONCI TRČE POČASNI KRUG" - INSERT
Kao veliki boem, ponekad je voleo da ode i do Sarajeva, do Baščaršije. Jedan od tamošnjih prijatelja sa kojima je obilazio kafane bio je i Murat Kusturica, Emirov otac. Tako je, sticajem okolnosti, Pavle upoznao budućeg režisera dok je ovaj još bio momčić. Godinama kasnije, Emir je, po povratku sa studija u Pragu, kontaktirao Vuisića sa namjerom da ovaj prihvati ulogu u filmu "Sjećaš li se, Dolly Bell" (1981).
"SJEĆAŠ LI SE, DOLLY BELL" - INSERT
Emir mu je rekao otprilike: "Znaš ti mog babu? On mi je rekao da ćeš pristati da igraš u mom filmu!".
I Pavle je pristao, glumio je tetka (teču). Nedugo posle premijere, glumac je hvalio mlađanog Kusturicu (a pohvalama na račun filmadžija nikada nije bio sklon), govoreći kako će ovaj postati veliki jugoslovenski reditelj, uprkos tome što, kako reče, "niko u mahali nije vjerovao da će taj mali postići nešto".
Taj "mali" je četiri godine kasnije pokupio Zlatnu palmu na Kanskom festivalu sa filmom "Otac na službenom putu". Fantastičan glumački ansambl ne bi bio kompletan i praktično savršen za ovaj film da nije bilo Paje Vuisića, u ulozi namćorastog ali simpatičnog Malikovog daidže koji ne voli da se kupa i prezire politiku.
"OTAC NA SLUŽBENOM PUTU" - INSERT
Pavle nije baš naročito uživao u profesiji kojom se bavio. Moglo bi se reći da su ljudi bili ti koji su činili cio taj posao ne baš lako podnošljivim. Presavjesne kolege, one koje obično nazivaju perfekcionistima Paja nije "mirisao", baš kao ni intelektualce, ljude od karijere, a naročito političare. Jednostavno, sa ljudima koji na život gledaju preozbiljno, uz gomilu ambicija, a sa manjkom skrupula, Vuisić nije dijelio mišljenje, najblaže rečeno.
Važio je za čovjeka koji je uglavnom mrzovoljan, nezainteresovan za ogromnu većinu tema koje se drugim ljudima čine važnim; govorili su da je težak (ne samo po kilaži, dabome), da je namćor, da nema strpljenja ni želje da se dopadne drugima. Najviše od svega je prezirao udvoričko ponašanje i lažnu ljubaznost.
SERIJA "VIŠE OD IGRE" - INSERT
Vuisić je bio suvi profesionalac u svom poslu. Nikada nije pristajao da glumi na veresiju, honorar je morao da bude isplaćen u cjelosti; važio je za skupog glumca, njega imati u glumačkoj postavi nije bilo jeftino.
U jednom od samo dva intervjua koje je u svojoj karijeri dao, Paja je govorio i o svom stavu prema glumačkoj profesiji, prema samoj glumi, na štur ali zanimljiv način, kroz pitanje koje je postavio samom sebi:
"Dokle ćeš, Pajo, dozvoljavati sebi da se baviš poslom, odvratnim i ponižavajućim? Zbog love, od koje, ustvari, nikakve koristi nemaš, dokle?".
O kolegama, glumcima, baš kao i o njihovoj profesiji, uglavnom je imao slično, ne baš pozitivno mišljenje. Izdvajao je nekolicinu ali o većini nije želio ni da govori.
A šta je volio, u čemu se pronalazio? Pavle je bio strastveni zaljubljenik u splavove na Savi (ne ove današnje, razumije se), za njega je boravak na rijeci ili pokraj nje bio melem za dušu. U ljetnjim mjesecima umeio je da boravi kod svojih pajtosa na rijeci nedeljama, pa su mnogi reditelji bili prinuđeni da ga traže po savskim brodovima i među alasima kad god bi imali u planu da ga pridobiju za svoje filmove.
Bio je i ljubitelj domaće rakije. I poezije. Pavle je ponekad umio da uzme olovku i papir (kakav god nađe u blizini) i napiše, onako iz cuga, dobru pjesmu ili stih. Ali najviše je volio svoju Miru, životnu saputnicu sa kojom je proveo više od 30 godina zajedničkog života, sve do svoje smrti, prije 28 ljeta.
Nerijetko uhvatim sebe samog kako se divim ulogama, kreacijama sjajnih umjetnika iz bijelog svijeta, na primjer, Danijela Dej Luisa ili Meril Strip, Kristofera Vokena, Entonija Hopkinsa... A onda pomislim, sa dozom onog našeg ponosa, kako smo i mi imali stvaraoce tog kalibra.
Pavle Vuisić je, iako se možda ne bi saglasio sa mnom, bio od te vrste, to je moje skromno mišljenje.
Umjetnik, bez kompromisa, do koske.
(SERIJA "VIŠE OD IGRE" - epizoda "Šipak")
------------------------------------------
SVE KOLUMNEMLADENA NIKOLIĆA
