Kritičari su kultni film "Stalker" opisali kao "jedno od najimpresivnijih dostignuća kinematografije".
Neobičan film za koju su mnogi rekli da sadrži jednu od "najnapetijih i najoriginalnijih scena" u istoriji filma ima rijetku ocjenu od 100% na Rotten Tomatoesu – ali se vjeruje da je odnio živote troje umjetnika koji su radili na njemu.
Njegov autor Andrej Tarkovski, inače cijenjeni sovjetski reditelj i scenarista, smatra se jednim od velikana svjetske kinematografije. Diplomirao je na Državnom institutu za kinematografiju (VGIK), a tokom karijere režirao je sedam filmova, među kojima je i remek-djelo filmske umjetnosti - "Solaris", snimljen po romanu Stanislava Lema.
Međutim, mnogi vjeruju da ga je upravo film "Stalker" iz 1979. godine koštao života – kao i još dvoje članova ekipe bliskih reditelju.
O čemu se radi u "Stalker-u"?
"Stalker" je filozofska, naučnofantastična drama koja zapravo daleko prevazilazi sci-fi žanr, i dublje zalazi u egzistencijalna, duhovna i metafizička pitanja.
Radnja filma je smještena u postapokaliptični pejzaž, u bliskoj budućnosti (ili paralelnoj stvarnosti), a glavni junak (kojeg igra pokojni Aleksandar Kajdanovski) vodi ljude kroz opasnu "Zonu" – zabranjeno područje koje je izolovala vojska.
Ne zna se tačno šta je Zona – neki veruju da je rezultat vanzemaljskog kontakta, drugi da je posljedica eksperimenta koji je pošao po zlu. U svakom slučaju, unutar Zone se nalazi Soba koja, po legendi, ispunjava najdublju želju onoga ko je do nje stigne.
Pogledajte trejler:
Glavni likovi:
Stalker (Aleksandar Kajdanovski)
- Čovjek koji poznaje Zonu i vodi druge do Sobe. On je neka vrsta vodiča ili posrednika između svijeta spolja i unutrašnje duhovne stvarnosti Zone. Duhovno je nastrojen, tih, melanholičan i potpuno posvećen svom pozivu.
Pisac (Anatolij Solonjicin)
- Cinični, deziluzionirani intelektualac koji dolazi u Zonu u potrazi za inspiracijom. Dvoumi se da li umjetnost ima smisla i bori se sa sopstvenim unutrašnjim prazninama.
Naučnik (Nikolaj Grinko)
- Racionalan i hladan naučnik, motivisan znanjem, ali i ličnim moralnim dilemama. U Zonu ulazi sa sopstvenim skrivenim planovima.
Putovanje kroz Zonu:
Put do Sobe nije jednostavan. Ne postoje mape, pravila se stalno mijenjaju, i sve je obavijeno nekom nevidljivom logikom – prostor je "živ". Naizgled obične livade, ruševine i industrijski objekti postaju mjesta duboke napetosti. Stalker stalno upozorava na opasnost, baca matice da bi „oslušnuo“ prostor, i traži znakove nečega višeg.
Kroz njihove dijaloge i postupke, razotkrivaju se njihove lične filozofije, slabosti, motivacije i sumnje. Da li iko od njih zaista zna šta želi? Da li smije da kroči u Sobu ako ne zna šta mu je najdublja želja?
Snimanje i reakcije
Inače, Tarkovski je za snimanje izabrao industrijski zagađeno područje u Estoniji, a neke od reakcija na ostvarenje bile su:
- "Uvodna scena je jedan od najnapetijih i vizionarskih trenutaka koje sam ikada vidio na filmu"
- "Niko ne umije da stvori osjećaj uronjenosti kao Tarkovski. Metafizička zagonetka Stalkera jedno je od najvećih filmskih dostignuća."
- "Neobičan filmski pejzaž koji se istražuje, analizira i nad kojim se promišlja. Stalker je duboka i istrajna potraga za smislom – kako u onome što vidimo na ekranu, tako i u načinu na koji je publika reagovala još od premijere 1979."
Misteriozne smrti koje su pratile film
Međutim, kultno ostvarenje koje su kritičari ocijenili najvišim ocjenama, i na koje su ljudi gledali hipnotisano, u jednom dahu, ubrzo je dobilo negativnu reputaciju, te su neki film nazivali i ukletim.
Sedam godina nakon izlaska ovog kultnog filma, koji je labavo zasnovan na romanu "Piknik pored puta" braće Arkadija i Borisa Strugackih, Tarkovski je preminuo od raka pluća.
Ton-majstor Vladimir Šarun je kasnije izjavio da vjeruje da su smrti Tarkovskog, njegove supruge Larise i glumca Anatolija Solonjicina (koji je igrao "Pisca") povezane sa toksičnim okruženjem u kojem su snimali film.
"Snimali smo u blizini Talina, u zoni oko riječice Jagala, blizu polurazrušene hidrocentrale. Uzvodno se nalazila hemijska fabrika koja je ispuštala otrovne tečnosti u rijeku", rekao je Šarun 2001. godine.
"U filmu se vidi scena snega koji pada leti i bijele pjene koja pluta rijekom – u stvarnosti, to je bio neki užasan otrov.“
Dodao je da su mnoge žene iz ekipe dobile alergijske reakcije po licu. "Tarkovski je umro od raka desne bronhije. Isto se desilo i Solonjicinu. Kada je Larisa Tarkovskaja umrla od iste bolesti u Parizu, postalo mi je jasno da su svi bili žrtve istog uzroka – mjesta snimanja."
Ipak, treba napomenuti da su ove tvrdnje samo Šarunova teorija – nikada nije zvanično potvrđeno da su smrti bile povezane sa uslovima na snimanju.
"Stalker" se danas smatra jednim od najvažnijih filmova sovjetske kinematografije i redovno se nalazi na listama najboljih filmova svih vremena.
Bez obzira na to da li je film zaista doprineo tim tragedijama, postavlja se pitanje – koliko daleko su ljudi spremni da idu zarad umjetnosti?
