Šta ljudi govore pred smrt? I da li postoje neki šablon po kome se može utvrditi šta će im biti poslednje rečenice?
Sve je više naučnih dokaza da ljudi se ponašaju na određen načuin kada su na samrti, sanjaju specifične snove, izgovaraju baš neke rečenice... O tome šta sanjaju rađene su brojne studije, a ispostavilo se da najvećem broju njih u snove dolaze voljene osobe koje su preminule.Pa tako, jedna antropološka studija otkrila je i šta nam prolazi kroz glavu kada smo svjesni da je kraj blizu.
Šta o ovoj temi kažu biologija, antropologija i lingvistika? Da li su famozne "poslednje" riječi nešto što može da se nasluti i pretpostavi?
Time se u svojoj knjizi bavi i Lisa Smart koja je o tome, iz perspektive lingvistike, napisala knjigu "Words on the Threshold". U toj knjizi, između ostalog, spominje i kako je njen otac, Mort Felis (uvijek se šalio kako to na latinskom znači 'srećna smrt') podnosio poslednje tri nedjelje života kada je, omamljen bolovima i ljekovima protiv raka, lebdio između ovog i onoga svijeta. Transkribovanje njegovog "buncanja", kaže, dalo joj je određeni osjećaj smirenosti prije njegovog odlaska, piše "The Atlantic".
"Dosta. Hvala, i volim te i dosta", rekao je supruzi Suzan veče prije nego što ga je pronašla mrtvog. Mors, klinički psiholog, dosta je govorio prije smrti, ali malo toga je bilo do kraja shvatljivo. "Ima toliko toga u tuzi", rekao bi. "Spustite me odavde", izjavio je drugom prilikom, a priviđali su mu se i anđeli, imao i neke halucinacije kao na primjer da je potpuno prazna soba zapravo puna ljudi.
On je jedan od 181 osobe čije je rečenice izgovorene pred smrt zapisala Lisa Smart, pokušavajući da pronađe neki šablon u svemu tome. Da svima bude jasnije, njena knjiga ne predstavlja romansirano djelo sabranih "poslednjih riječi", već je prava antropološka studija o tome šta nam prolazi kroz glavu kada smo svjesni da je kraj blizu. Cilj je da se temeljno prouči psihičko stanje ljudi tačno prije smrti i da se vidi da li postoje neke zakonitosti.
Ovim pitanjem bavio se i antropolog Artur Makdonald. On je na osnovu zanimanja podijelio svoje ispitanike (ljude na samrti) u deset kategorija (političari, filozofi, pjesnici...) i zaključio kako su oni koji su bili "bliski vojnim zanimanjima" imali najviše zahtjeva i direktiva, filozofi, matematičari i edukatori su najčešće postavljali pitanja i davali izjave, dok su umjetnici i naučnici bili "škrti" na riječima.
O onome šta izgovaramo prije smrti napisale su knjige i medicinske sestre Megi Kalanan i Patricija Keli, i to 1992. godine.
"Kako osoba postaje slabija i više joj se spava, komunikacija s drugima postaje suptilnija. Čak i kad je ljudima previše teško da govore, ili su izgubili svijest, mogu da čuju. Sluh je poslednje čulo koje se gasi", stoji u njihovoj knjizi.
Postoje i oni koji mahnito psuju, dozivaju imena supružnika ili djece, a sve to su ljekari opisali u članku njemačkog magazina "Der Spiegel". Zanimljivo je i zapažanje da većina muškaraca u nekom trenutku doziva majku.
Ukoliko su "umirući" pod ljekovima, u delirijumu i u stanju smanjene svijesti, priča se drastično mijenja. Najčešće se spominje "magla" ili "osjećaj kao da lebdimo". Mnogo znamo, piše "The Atlantic", o počecima govora, od prenatalnog perioda, ali sam je kraj i dalje obavijen tajnom. Upravo je zato Lisa Smart započela saradnju sa psihijatrom Rejmondom Mudijem Mlađim koji se bavi iskustvima sa same "ivice smrti", a 1975. godine je napisao hit-knjigu "Life After Life".
Zajedno su napravili i "Final Words Project", vebsajt koji se bavi životom, smrću, svjesnošću i lingvistikom. Uvijek kao primjer Smart tu navodi svoga oca, koji je koristio fraze koje nama nisu imale smisla (ali njemu jesu). "Moram ići dolje, moram se odvojiti", kao da mu tijelo lebdi između nečega. Onda je bilo i mnogo ponavljanja (Zelene dimenzije! Zelene dimenzije!) koja su česta kod ljudi s demencijom i u delirijumu. Ponavljao je Felis i brojeve i pokrete, dok su neki drugi ljudi na samrti, piše Smart, pričali metafore o odlasku, bilo brodom, nebom, kopnom ili nešto treće...
Metafore o odlasku primijetile su i Kalahan i Keli i zabilježile u svojoj knjizi. "Kao da znaju da im je vrijeme da umru", kažu. Prisjećaju se kako je jedan pacijent ponavljao "kad bih samo mogao da pronađem kartu, samo kad bih mogao da pronađem kartu, bio bih kod kuće".
Razumijevanje lingvističkih šablona i razloga zašto se i kako komunicira prije umiranja moglo bi uveliko da olakša razumijevanje smrti, ali i šta želi da nam kaže osoba koja je na samrti. Nekada su ljudi umirali vrlo naglo, ali napretkom tehnologije danas se živi dugo i umire polako. Utoliko je komunikacija jako važna.