Osnivač i predsjednik MK Group Miodrag Kostić preminuo je danas, a njegov put do uspjeha je poput filmske priče.
Miodrag Kostić bio je jedna od najuspješnijih poslovnih ljudi na našim prostorima, a njegova vizija o biznisu postala je zvijezda vodilja mnogim mladim ljudima. Najuspješniji privrednik u Jugoistočnoj Evropi u sebi je imao preduzetnički duh od malih mogu, ali njegovo djetinjstvo obilježila je velika borba.
Tokom svoje karijere, Kostić je bio aktivan filantrop, posvećen podršci obrazovanju, zdravstvu i djeci. Osnovao je CSR program "Podrška porodici", a njegova podrška organizacijama kao što su SOS Dječija sela i NURDOR uključuje razne projekte pomoći, donacije hrane i opreme. Njegova Zadužbina Miodraga Kostića osnovana je s ciljem izgradnje Palate nauke, prvog centra za istraživanje i popularizaciju nauke u Srbiji, u vrijednosti od 25 miliona eura, što predstavlja jedno od najvećih filantropskih davanja na Balkanu.
Posebno je bila zanimljiva Kostićeva paralela između znanja i obaviještenosti.
"Primanje velikog broja informacija, čitanje bezvrijednih stvari na internetu, nije znanje, već ovlaš informisanje. Znanje je kada znate to da primijenite" smatrao je čuveni biznismen.
U vrijeme kada je počinjao nije imao drugu opciju" veze u zapošljavanju učinile su da se okrene i pokaže sopstveni preduzetnički duh. Jer, poticao je iz obične, radničke porodice.
"Moji su porijeklom iz Nikšića, Kostići su tamo živjeli poslednjih 300 godina, ali su se nekoliko mjeseci prije mog rođenja preselili u Vrbas" u potrazi za boljim životom. Došli su bez igdje ičega. Majka je bila domaćica, a otac komercijalista u fabrici namještaja. Tipično radnička porodica. Mama je neko vrijeme radila kao kuvarica u bolničkoj kuhinji i imali su dvije plate, što je za ono vrijeme bilo super" istakao je u intervjuu za portal "The Prestige".
Odrastao je uz baku, a priznao je da je bio i đavolasto dijete.
"Rano sam izašao na ulicu i nagledao se svega. Ćale je bio klasičan Crnogorac, strog, neko s kim nema šale. Do 12. godine bio sam đavolasto dijete. Sav polomljen, iscijepan, vječito kopče na glavi. Jednom sam ukrao tati kamion. Prije nego što je postao komercijalista, bio je vozač. Parkirao je kamion ispred kuće a ja, sa osam godina, uzmem ekser umjesto ključa i upalim ga. Tada nisu bili hidraulični volani, a pošto su ulice bile od blata, izgubio sam kontrolu i upao u jarak kamionom s prikolicom. Dobio sam takve batine kaišem da je to bilo strašno. Ne pijem od 13. godine, jer sam se tada tako „uradio“ da sam jedva ostao živ. Popio sam dvije litre višnjevače. Bio sam klinički mrtav, jedva su me povratili. Rakiju sam maznuo iz bakinog špajza. Našli su me u komi. Negdje u petom razredu počeo sam da pušim. Na ljetovanju kod bake u Crnoj Gori popušio sam dvije kutije Lovćena bez filtera. Toliko sam se otrovao da sam cijelu noć bio napolju i povraćao. Cigaretu od tada nikad nisam zapalio.
U vrbaškoj gimnaziji bio je vrlodobar đak.
"Otac i majka me nikad nisu jurili da učim. I na fakultetu mi je bio cilj samo da dajem godinu za godinu. Tako sam završio s rekordno niskim prosjekom, najnižim u istoriji fakulteta: 6,2."
Zapad ga je privukao kad je prvi put s majkom otišao u Trst i vidio čuvene farmerke i crvene džempere koji su se zakopčavali na rajfešlus. Od tada nije prestao da putuje.
"Već tada sam kupio prvi automobil, fijat 132; to je kao danas bentli, opet na neku pozajmicu od roditelja, mada sam rano počeo da se sam izdržavam. Nije mi bilo teško da u petak popodne odem do Minhena ili Trsta, kupim ono što je aktuelno, da li su to bili radio-kasetofoni, televizori ili neka druga roba, i donesem u Vrbas. Tada sam se zabavljao s djevojkom čiji je otac bio nastavnik u školi za naše radnike u Minhenu. Na razne načine sam se dovijao. U početku sam uglavnom fizikalisao. Ima jedno pravilo: za specijalne jedinice se ne biraju veliki, već mali i žilavi, jer su mnogo izdržljiviji. Ti čuveni poslovi su bili super plaćeni. Recimo, hitan istovar cementa u silos u Vrbasu, da se ne bi plaćala ležarina. Jedan drugar i ja, za sedam sati istovarimo 80 tona, tri šlepera. Ali, toliko se te prašine od cementa zadrži u dlačicama u nosu da se one zabetoniraju. Za tri dana takvog rada mogao sam da zaradim cijelu tatinu platu. A on samo sjedi, gleda s visine i ćuti. Kod crnogorskih očeva je uvijek velika distanca između oca i sina. Za razliku od njega, majka je uvijek brinula i pazila da budem perfektno opran, opeglan i da imam skuvano" pričao je Kostić.
Bez problema je položio prijemni, pogotovo predmete s prirodnog smjera.
Čim je diplomirao, otvorio je privatnu odžačarsku firmu, čime je sablaznio oca.
"Dolazim kući s pumpama i nekim čudima na prikolici, a on kaže: ’Marš napolje! Da mi nisi to parkirao u dvorište. Nisam te školovao 16 godina da postaneš dimničar, nego direktor neke ozbiljne firme.’ Uskoro sam se prekvalifikovao u kokičara. Saznao sam da je neki tip napravio u Mađarskoj super biznis s tim i postao milioner. Ispostavilo se da je ta mašina vrlo produktivna. Odnos uloženog i dobijenog bio je jedan prema sedam! Danas je to potpuno druga priča, ali tip je tad bio jedini. Spakovao sam se s kumom otišao do Mađarske. Vlasnik firme nije bio tamo, ali smo zahvaljujući nekoj Mađarici na mufte ušli unutra i cijelu mašinu sam rukom nacrtao. Vratio sam se nazad, angažovao nekoliko mašinskih inžinjera i napravio istu takvu mašinu. Za nepuna dva mjeseca imao sam dva svoja kamiona koja su razvozila kokice. Pošto je tu bilo dosta keša, ocu je to lijepo izgledalo, ali nije mogao da zamisli da radi kod sina, balavca. Nekako smo ga nagovorili, i na kraju mu se osladilo. Mama je vodila proizvodnju, otac je bio zadužen za naplatu i transport, a ja sam se bavio organizacijom" opisao je svoje početke Kostić.
Isticao je da ako želite da odete sjutra u neki privatni biznis, prva stvar, šta god da radite, jeste da razmišljate globalno.
"U biznisu morate imati osjećaj za dobru poslovnu šansu, ocjenu ideje i kako je ostvariti.
"Iako sam na Ekonomskom fakultetu diplomirao sa već pomenutom prosječnom ocenom 6,22, što je bio najgori prosjek od nas 80 koji smo završili u roku, diplomirao sam sa desetkom, a diplomski rad mi je bio Uvođenje informatičkog sistema u šećeranu; 20 godina posle to sam i učinio. Preko 30 godina radim 12 sati dnevno, pa čak i na odmoru, što malo ljudi može. Međutim, odavno ne radim zbog para, već uspjeha, baš kao i što slikar uvijek slika. Meni je svaka nova firma uspjeh, nova pobjeda. Kada bih danas vratio svoj put, najradije bih se zaposlio u nekoj dobroj firmi gdje bih doprinosio i polako gradio karijeru, i nastojao da imam opciju da taj zanat koji izučim mogu da primijenim bilo gdje u svijetu" zaključio je prije nekoliko godina Miodrag Kostić.