Film "Kum" Fransisa Forda Kopole, je film zasnovan po knjizi Marija Puza o mafijaškoj porodici Korleone. Glavni među njima, Don Vito Korleone, zaista je postojao- samo što se u stvarnosti zvao Don Frenk Kostelo.
Preživio je pokušaj atentata, cijenio je mozak više od mišića, uživao u dugom braku, imao blagi facijalis i obožavao baštovanstvo. Koliko god ovi biografski detalji izmišljenog lika Vita Korleonea djelovali maštovito, oni su karakteristike koje je lik autora Marija Puza, dijelio sa stvarnim gangsterom, Donom Frenkom Kostelom – poznatijim kao premijerom podzemlja.
"Mislim da nikada više neće biti šefa mafije koji može da se sastaje sa sudijama, političkim vođama i ima takav neograničen uticaj... to je nešto što se dogodilo samo u eri Frenka Kostela,“ rekao je Džon Miler Mlađi, Kostelovo kumče, bivši novinar koji sada, na način koji vjerovatno ne bi obradovao njegovog pokojnog kuma, obavlja funkciju zamenika komesara za obavještajne i antiterorističke aktivnosti u Njujorškoj policiji.
Čovjek za koga istoričari mafije i filmski insajderi veruju da je poslužio kao inspiracija za Dona Korleonea stigao je u Njujork brodom iz Italije u četvrtoj godini života. Rođen 26. januara 1891. godine kao Frančesko Kastilja u Kalabriji, napustio je školu u petom razredu i radio kao naplaćivač stanarine za lokalnog mafijaša, dok je njegov otac vodio propalu prodavnicu.
Odlučan da se izvuče iz siromaštva Istočnog Harlema, Frenki, kako je sada bio poznat, proveo je godinu dana u zatvoru 1918. zbog posjedovanja oružja.
Nikada više nije dozvolio da ga vlasti tako lako uhvate. Iako je poticao iz južnog dijela Italije u vrijeme kada su vodeće mafijaške porodice, tražeći lojalnost i porodične veze, preferirale isključivo sicilijanske imigrante, Kostelo je uspio da se probije kroz redove američkog organizovanog kriminala, radije koristeći novac nego prijetnje kako bi "kupio" ljude koji su mu bili važni.
Kostelo je čak proširio svoj ogroman uticaj i na njujoršku politiku. Nakon što je stekao ogromno bogatstvo i uticaj kroz krijumčarenje alkohola i klađenje tokom prohibicije, Kostelo je izgradio carstvo automata za igre na sreću u Njujorku, a zatim i u Nju Orleansu – potonji uz punu podršku i odobrenje guvernera Luizijane, Hjuija Longa, samo jednog od mnogih političkih titana koji su pali pod Kostelov uticaj.
"Policija je bila umiješana u prohibiciju u smislu da su prenosili alkohol i krijumčarili piće za gangstere, istovarajući pošiljke," kaže istoričar mafije Entoni M. Destefano. "Političari su vidjeli mafiju kao izvor novca koji im je bio potreban... Demokratska mašinerija... trebala je dobar izvor novca. Gangsteri su bili taj izvor jer su imali veliku zalihu novca iz prohibicije. Uspijevali su da privuku političare, koje su mafijaši trebali da im učine usluge."
Podmićivanjem porota tokom svojih povremenih sudskih pojavljivanja, Kostelo je izbjegao još jednu zatvorsku kaznu, a do sredine tridesetih bio je multimilioner sa ozbiljnim političkim uticajem. Godine 1932. otišao je čak na Demokratsku nacionalnu konvenciju u Čikagu, radeći na tome da Frenklin D. Ruzvelt osvoji predsjedničku nominaciju.
"Možete li zamisliti vođu mafije koji ide na predsjedničku konvenciju i dijeli apartman sa jednim od najvažnijih političkih lidera Njujorka?" pita se Džordž Volš, autor ključne knjige iz 1980. o Kostelu i gradonačelniku Njujorka Vilijamu O'Dvajeru, Javni neprijatelji. "To je bio znak koliko je blizak Kostelo bio političkom establišmentu."
Ipak, čak ni Kostelov politički uticaj nije mogao pomoći njegovom šefu, Lakiju Lučijanu, često nazivanom ocem modernog organizovanog kriminala u Sjedinjenim Državama, koji nije opravdao svoj nadimak kada je 1936. godine osuđen na 30 do 50 godina zatvora zbog vođenja lanca prostitucije.
Sa predloženim nasljednikom, Vitom Đenovezeom, koji je bio optužen za ubistvo i pobjegao u Italiju, upravo je Kostelo preuzeo mjesto „consiglierea“ (savetnika) u okviru Đenovezeove kriminalne porodice i postao njen vršilac dužnosti šefa. Ovo nasledstvo ga je 1951. godine direktno stavilo u centar pažnje čuvenih Kefaverovih saslušanja – ogromne senatske istrage o organizovanom kriminalu.
Saslušanja su bila prenošena na televiziji, medijumu koji Kostelu nije išao u prilog. Njegov dubok, promukao glas (rezultat neuspješne operacije uklanjanja polipa sa grla) mnogim Amerikancima je zvučao kao klišeizirani filmski gangster iz filmova u stilu Džejmsa Kegnija, oživljen u stvarnom životu.
Kostelovi izbjegavajući, nerazgovetni odgovori, zahtevi da se snimaju samo njegove znojave, stalno stiskane ruke, kao i njegova konačna odluka da napusti saslušanje, rezultirali su zatvorskom kaznom od 18 meseci zbog nepoštovanja Senata. To je bio početak njegovog pada i kraj svake ozbiljne namjere da napusti mafiju i postane legitiman.
"Kostelo je mislio da će se dobro predstaviti tokom svjedočenja, ali ispalo je vrlo loše," primijetio je Destefano. "Ljudi su odlazili s osjećajem da je "ovaj tip" sigurno uradio nešto loše u životu". Nikada nije uspio da se oslobodi te slike. Iako zarađujete novac legitimno, ako imate loš imidž, tu reputaciju, to će vas spriječiti da postanete takozvano legitiman."
Kefaverova saslušanja nisu, međutim, bila Kostelov najzloglasniji trenutak u nacionalnom fokusu. Baš kao lik Don Korleonea u Kumu, u maju 1957. godine, sada već stariji Kostelo bio je žrtva pokušaja atentata koji nije uspio da ga ubije. Organizovan od strane njegovog rivala Vita Đenovezea, koji je težio da preuzme kontrolu nad bivšim carstvom Lakija Lučijana, sukob ova dva čovjeka bio je neizbežan zbog njihovih drastično različitih ličnosti.
Uvijek nastojeći da izbjegne nasilje, Kostelo je bio intelektualan lik koji je vodio diskretan život. Nazivajući sebe "gospodinom rasporedom"(eng.Mr. Schedual), Kostelo se oblačio kao engleski džentlmen. Sa svojim brojnim investicijama na Vol Stritu i ljubavlju prema parnom kupatilu u hotelu Biltmor, on je bio pravi primjer sofisticiranog korupcionaša, a ne nestrpljivog ubice.
Đenoveze je imao impulsivniju, eksplozivniju ličnost i upravo je on nagovorio Vinsenta "Kina" Điganta da eliminiše svog rivala. Ipak, iznenađujuće, metak koji je Điganto ispalio samo je okrznuo Kostelovu lobanju, ali je nije probio.
Bilo je to preživljavanje koje je graničilo sa čudom. Kao što je to bio slučaj sa likom Marlona Branda, Kostelo je atentat shvatio kao upozorenje i povukao se iz mafijaškog života u korist penzije na Long Ajlendu, povremeno djelujući kao posrednik i savjetnik za mlađe šefove poput Karla Gambina, piše "Luxury London".
I pored cijelog života provedenog u očuvanju omerte, Kostelo, sada u 82. godini, počeo je da razgovara sa autorom kriminalističkih knjiga Piterom Masom o predloženoj biografiji, baš u trenutku kada je Kopola pravio prvi film koji će postati trilogija "Kum".
Tokom prvih nekoliko nedjelja redovnih sastanaka sa Masom, Kostelo je otkrio da je Džozef P. Kenedi, otac ubijenog predsjednika Džona F. Kenedija, želeo pomoć mafije u dovlačenju alkohola u SAD.
Kenedi je bio veliki uvoznik viskija više od deset godina nakon kraja prohibicije, a Kostelo je tvrdio da su on i Kenedi zajedno bili u biznisu sa alkoholom "neko vrijeme nakon toga" – tvrdnja koju je kasnije ljutito negirala porodica pokojnog Kenedija.
Međutim, knjiga Pitera Masa nikada nije završena. Nedjeljama nakon što su počeli snimati intervjue, Kostelo je preminuo od srčanog udara, odnoseći većinu svojih tajni u grob.
Postoji spekulacija da je stariji Kostelo možda pogledao ranu projekciju "Kuma" u posljednjoj godini svog života. Da li je to uticalo na njegovu odluku da konačno objavi svoja memoarska djela? Ništa nije sigurno. Ipak, Kostelo je postao vijesti poslije svoje smrti na način koji potpuno nadmašuje tiho završavanje prvog filma "Kum".
Godine 1974. punu godinu nakon što je sahranjen u ogromnom porodičnom mauzoleju na groblju Svetog Majkla u Kvinsu, bomba je ozbiljno oštetila kovčeg.
Mafijaš Karmine Galante, nedavno oslobođen iz zatvora zbog optužbe za posjedovanja narkotika, stajao je iza eksplozije. Dok je bio na ivici da bude imenovan za novog šefa suparničke Bonano kriminalne porodice, bomba je poslala jasnu poruku, kako je objasnio Džon Miler Mlađi, Kostelov kum, u intervjuu datom krajem devedesetih.
"Ovo je bila njegova (Karmineova) poruka, koja je govorila "svi starinski načini su gotovi", rekao je Džon Miler Mlađi i istakao da je Kostelo bio prava definicija starog tipa mafijaškog bosa i starih načina.
"Izbjegavao je trgovinu narkoticima, vjerovao je u određeni kodeks i ovo je bio Galanteov način da pljune u lice starim metodama", istakao je Džon Miler Mlađi.
Nasilnije, haotično poglavlje u istoriji njujorških mafijaških porodica je bilo na pomolu – i jedno koje će vidjeti postepeno razotkrivanje ogromne mreže uticaja i kontrole koju je mafija imala nad najvišim slojevima politike. Kostelo, slično kao Marlon Brando, bio je posljednji predstavnik nestale generacije.
Kako je Piter Mas, čija je biografija o Kostelu uništena i nikada nije objavljena, izjavio pre svoje smrti 2001. godine: "Kostelo je svakako bio jedina velika figura u mafiji koja je mogla da ima ogroman uspjeh na legitiman način. Uvijek slušate priče o tome koliko su pametni neki mafijaški Donovi i šta su mogli da postignu da su izabrali drugi put. Kostelo je jedini koji je zaista mogao to da uradi."