Čarls Kalen vjerovatno je najgori svjetski serijski ubica u istoriji SAD. Priznao je 40 ubistava, ali prava brojka je, govore upućeni, u stotinama. Osuđen je na 18 doživotnih kazni zatvora.
Kad god otvorite omiljeni striming servis, među kategorijama “najpopularnije” ili “predlažemo” gotovo uvijek će vas dočekati film, serija ili dokumentarac o serijskom ubici. Publika, htjela to da prizna ili ne, “opsjednuta” je monstrumima i najgorim zločinima u istoriji. Ekipa iz Holivuda prvo je “ispucala” najpoznatije serijske ubice, kako bi ih Amerikanci nazvali, “household name” zločince. Damer, Gejsi, Bandi... Svi su dobili nekoliko serija i(li) dokumentaraca, pamtimo i izvrsnog “Mindhuntera” čiju treću sezonu, nažalost, nećemo dočekati, pa su tu razni uraci na temu kultova...
Morbidno, krvavo i mračno često je recept za odličnu gledanost, zaključila su to davno filmski studiji i produkcijske kuće. Samo je o Džeku Riperu snimljeno sigurno stotinu filmova, serija, dokumentaraca... Ako im pridružimo im podkaste i razne Jutjub “dokumentarce”, dolazimo i do nekoliko hiljada. Za sve nabrojene kriminalce ste vjerovatno, ili gotovo sigurno, čuli, ali većina ne zna ko je Čarls Kalen. A on je ubio više ljudi od dosad nabrojene ekipe. Ali nije ubijao, da se izrazimo slobodno “atraktivno”. Pa sve do prije nekoliko godina niko nije ni pokušavao da ispriča priču o njemu.
Po njemu snimili triler "The Good Nurse"
Onda je Tobijas Lindolm, poznat po već pomenutom “Mindhunteru”, sjajnom “Borgenu”, vrlo dobrom “The Huntu” s Medsom Mikelsenom, uzeo na sebe zadatak da ispriča priču o vrlo vjerovatno najgorem serijskom ubici u istoriji. I tako smo 2022. dobili vrlo dobru krimi-dramu-triler “The Good Nurse” s Džesikom Čestejn i Edijem Redmejnom (film je adaptacija knjige Čarlsa Grejbera). Na početku priče upoznajemo medicinsku sestru Amy Laugren, samohranu majku sa zdravstvenim komplikacijama i vrlo zahtjevnim poslom. Sreća joj se osmjehne kad u bolnici dobije pomoć od novog kolege, povučenog ali naoko dragog Čarlsa. Dvojac razvije divno prijateljstvo, ali s vremenom istina izbije na vidjelo. A možda nikad ne bi da nije bilo Ejmi...
Riječ je o filmu koji vrijedi pogledati. Scenaristi su se držali činjenica i istine, Redmejn i Čestejn odigrali su gotovo pa savršene uloge, ali nešto nedostaje da bi ovo bio sjajan film. Kao da nije dovoljno zaronio u mračni Kalenov um. U svakom slučaju, bolji je od 90 odsto filmova dostupnih na Netflixu.
Pravi Čarls Kalen pokušao je da počini samoubistvo barem četiri puta. U minimalno pet navrata hospitalizovali su ga na psihijatrijskim odjeljenjima. Uhodio je koleginicu, provalio joj je u kuću i gledao je kako spava. Bio je izrazito okrutan prema životinjama, svoje pse je sadistički mučio, noći je provodio proganjajući mačke i razgovarajući sam sa sobom. Ali svejedno je uredno prošao sve psihološke testove, svejedno je dobijao poslove po volji. Gdje god bi on radio, stanovala je smrt.
Ovo je priča o svim manjkavostima sistema, priča u kojoj je zaštita bolnice od tužbi bitnija od zdravlja pacijenata, priča o lažima, zataškivanjima i umiranju. Kalen je, smatraju brojni stručnjaci, najgori serijski ubica u istoriji SAD. Priznao je 40 ubistava, njih 29 je dokazano, ali prava brojka je, govore upućeni, u stotinama. I puna istina se nikad neće saznati...
Kalena opisivali kao "pametnog i tihog klinca"
Čarls Kalen rođen je 22. februara 1960. u američkoj saveznoj državi Nju Džerzi. Bio je osmo i posljednje dete Edmonda i Florens Kalen, ali oca nije imao priliku da upozna. Edmond, koji je radio kao vozač autobusa, poginuo je u saobraćajnoj nesreći kad je Čarls imao tek sedam mjeseci. Na majci Florens tad je pala briga o osmoro djece, trudila se da im pružiti najbolji mogući život, ali koliko god pokušavala, stvari nisu funkcionisale kako je htjela. Ostala braća i sestre bili su i po desetak godina stariji od Čarlsa, neki su imali problema s drogom, sestre bi se vraćale u roditeljski dom kad bi ostale bez novca ili ostale trudne. Nije to bilo idealno djetinjstvo. Čarls je bio povučeno dijete, maltretirali su ga u školi, maltretirali su ga momci koje su kući dovodile njegove sestre, život je za njega, kako je rekao, bio patnja.
Komšije ga opisuju kao “pametnog i tihoga klinca”...
Moje djetinjstvo je bilo jadno. Ja sam kasna greška svojih roditelja - reći će, nakon što se saznalo za njegove zločine, Kalen. Prvi put je pokušao samoubistvo kad je imao samo devet godina. Pomiješao je hemikalije iz seta koji je imao za nastavu iz hemije i popio tu tečnost. Dio stručnjaka to opisuje kao poziv upomoć, drugi su sigurni kako je zaista pokušao da se ubije. O njegovom vremenu u srednjoj školi ne zna se gotovo ništa. Ne postoji ni fotografija u godišnjaku, kroz srednju je prošao neprimjećeno. Ono stabilnosti što je imao u životu nestalo je kad je imao 17 godina. Iz bolnice je stigao poziv kako mu je majka stradala u saobraćajnoj nesreći. Nisu mu rekli da je mrtva, to je saznao tek kad je došao u bolnicu. Majčina smrt ga je uništila. Nije znao šta da radi sa životom, pa je odlučio da je vojska najbolja opcija za njega.
Prolazi obuku, prolazi psihološke testove i šalju ga da radi u nuklearnoj podmornici. Po dva mjeseca u komadu. I tu su ga kolege maltretirale, a u malenom zatvorenom prostoru na svijetlo su uskoro izašle njegove čudne navike. Tokom rutinske inspekcije podmornice zapovjednik Majkl Linen je jednom prilikom pronašao Kalena kako sjedi za upravljačkom tablom koja pokreće napad nuklearnim raketama. Nije mogao sam da ih aktivira, ali Linena je šokiralo ono što je vidio...
"Trovao je pića, palio knjige svojih ćerki..."
Nije bio u uniformi. Sjedjeo je u uglu za operacije, preko lica je imao hiruršku masku, na rukama rukavice - prepričao je Linen za NY Times svojevremeno. Kalen nije znao ili nije htio da objasni svoj “stajling” i ponašanje. Kaznili su ga i uskoro ga premjestili na rad “na suvom”. I dalje je bio dio vojske, samo što je sad bio, u principu, podvornik. Nezadovoljan životom opet je pokušao da počini samoubistvo, pa su ga smjestili na psihijatrijsku jedinicu. Iz vojske su ga zvanično otpustili 1984, zadnje mjesece proveo je u raznim psihijatrijskim bolnicama. Opet je izgubljen i bez cilja. Svrhu pokušava da pronađe u zdravstvenoj školi. Obrazuje se za medicinskog brata, završava za dvije godine i uzima posao u zavodu za opekotine u bolnici Saint Barnabas u Nju Džerziju.
Odmah nakon diplomiranja upoznaje Adrijen Baum, romansa se rasplamsala i 1987. Kalenu se rađa ćerka, iduće godine još jedna. Napokon ima normalan život, ali ne uspjeva da se kontroliše. Njegovo ponašanje postajalo je sve bizarnije i agresivnije. Bivša supruga ispričala je kako je trovao pića ljudima, kako je u kući palio knjige svojih ćerki, kako je stavljao psa u torbu i zlostavljao ga... Pala je fasada onog normalnog čovjeka u kog se zaljubila.
On je psihički poremećeni pojedinac. Strahovala sam za živote sebe i svoje djece - reći će kasnije Adrijen. Nakon razdvajanja od supruge Kalenu se život, po treći put u nekoliko godina, raspao. Sve više je pio, misli su mu bile sve crnje... Prvo ubistvo koje će kasnije Kalen priznati datira iz juna 1988. Iako su smrti u njegovim smjenama postajale sve sumnjivije, u bolnici Saint Barnabas je radio gotovo pet godina. Istražiteljima je kasnije priznao da je više pacijenata u ovoj bolnici ubrizgao veće količine pogrešnih ljekova kako bi ih usmrtio. Koliko tačno žrtava, ni sam on ne zna.
Sjećanja su mi mutna, a puno sam pio pa su postajala još mutnija - rekao je nakon hapšenja. Branio se da je ubijao iz milosrđa, kako je tako pomagao ljudima koji su patili, ali dio njegovih žrtava u bolnicu je bio primljen zbog sitnih zdravstvenih problema, a na kraju su postali Kalenove žrtve. Zašto? Ni on sam ne zna da objasni, kaže da to nije bilo ništa lično, nego samo nešto što je morao da uradi... Istražitelji vjeruju da je samo u prvoj bolnici ubio više desetina pacijenata, ali to je nemoguće dokazati. Smrti pacijenata koji su bili teško bolesni nisu detaljno istraživane, svi podaci nisu zavedeni, papirologija se negdje u međuvremenu izgubila, ekshumacija i nova autopsija svih koji su umrli u njegovim smjenama bila bi preskupa... Je li bio sumnjiv kolegama - jeste. Jesu li vjerovali da ubija pacijente - pa neki su već tad imali opravdane sumnje...
Dugo je mogao da ubija neometano...
Godine 1992. napušta Saint Barnabas, a vrijeme između dvaju bolničkih poslova krati uhodeći bivšu koleginicu. Čak je provalio u njenu kuću i gledao nju i njenog šestogodišnjeg sina kako spavaju. Policija ga je zbog uhođenja privela, na sudu je dobio godinu dana uslovne kazne, vraća se u svoj stan i opet pokušava da počini samoubistvo. I opet završava na psihijatrijskom odjeljenju bolnice... Samo tokom 1992. navodno je imao tri neuspjela pokušaja samoubistva, dva mjeseca proveo je na psihijatrijskom odjeljenju, gdje se liječio od depresije. I onda se bez problema vratio poslu u bolnici.
Kolegama je bio čudan, ali im je bio i svojevrsni blagoslov. Omražene noćne smjene u odjeljenjima s najteže bolesnim pacijentima Kalen je, za razliku od drugih, preferirao. Kad bi kolege u bolnici primijetile da je naglo narastao broj smrti tokom njegovih smjena i to prijavili nadređenima, šefovi bi sproveli traljavu istragu, sve bi se zataškalo, njega bi uklonili, a on bi samo promijenio bolnicu. U to vrijeme nedostajalo je medicinske braće i sestara, provere su bile nikakve, bolnice nisu međusobno razmjenjivale informacije o zaposlenima. Da jesu, Kalenu bi brzo stali na kraj. I on je sam šokiran koliko je dugo mogao neometano da ubija. Osim kolegama, bio je sumnjiv i porodicama preminulih pacijenata. Neki su ga i otvoreno optužili da je ubio njihove bližnje, sve bi prijavili policiji, ali Kalenu se ništa nije dogodilo.
U jednoj od devet bolnica u kojoj je radio tokom 16-godišnje karijere dobio je otkaz nakon što su sve medicinske sestre najavile štrajk ako on ostane na radnom mjestu. Javile su im koleginice iz drugih bolnica s kim imaju posla. Svi su sve znali, ali niko nije ništa preduzimao da spriječi nastavak ubijanja. Bolnice su skrivale istinu od policije, strah od tužbi bio je prevelik. U jednoj od bolnica u kojoj je radio, nakon što su shvatili da sve te smrti ne mogu biti slučajne, uprava je Kalenu ponudila “gospodski” izlaz.
“Daj otkaz, mi ćemo ti napisati neutralnu preporuku”, bila je ponuda bolnice St. Luke nakon što se otkrilo da ljekovi misteriozno nestaju iz zaliha. Ponudu je prihvatio, a već nakon nekoliko dana imao je novi posao. Iskusan u tom polju, bez mrlje u karijeri, spreman da radi najgore smjene... Bolnice su vjerovatno bile presrećne kad bi im neko poput Kalena ušetao i zatražio posao. Njegova posljednja stanica bila je bolnica Somerset. Nakon još jedne neobjašnjive smrti policija je pokrenula novu istragu, ali ovaj put su slučaj shvatili ozbiljno. Kalena su stavili pod nadzor, a medicinska sestra Ejmi Laugren, inače Kalenova prijateljica, pomogla je detektivima u istrazi. Nosila je “bubicu” i detektivima objasnila ono što smatra da je bio Kalenov modus operandi ubijanja.
Nije znao koliko je ljudi ubio...
Detektivi koji su ga uhitili na kraju će reći da im je ovo bio jedan od “lakših” slučajeva. Nije tu trebalo ništa drugo nego samo malo zagrebati ispod površine. Kalen nije baš bio pažljiv u prikrivanju svojih tragova. Kalena su napokon uhapsili u decembru 2003. Optužili su ga za jedno ubistvo i jedan pokušaj ubistva. A onda je on počeo da priča... Nekoliko dana nakon hapšenja priznao je još jedno ubistvo. Pa još jedno. Još jedno... Ukupno njih 40. Ali istina je da Kalen nije znao koliko je ljudi ubio. Neki kojima je ubrizgao pogrešan lijek mogli su od posljedica da umru i za nekoliko dana, nekih se i ne sjeća... Da izbjegne smrtnu kaznu, odlučio je da sarađuje s tužilaštvom. Osuđen je na 18 doživotnih kazni zatvora.
Znam da nema opravdanja za ono što sam uradio. To nije bilo ništa lično, osjećao sam kako to treba da uradim, pa sam to uradio. A to nije odgovor na ništa - rekao je Kalen u ekskluzivnom intervjuu za “60 minutes” i nastavio:
Pokušavao sam da počinim samoubistvo više puta tokom života jer sam se smatrao nedostojnim za život. Znam da je ono što sam uradio pogrešno, žao mi je što sam to uradio, ali ne znam da li bih prestao da me nisu uhvatili.
Iz zatvora neće živ izaći, drže ga odvojenog od ostatka zatvorenika zbog brojnih prijetnji koje je primio.
Razgovarao sam s više upućenih u ovaj slučaj. I svi su složni - broj njegovih žrtava je veći od sto, zapravo, vjerovatno je tu više stotina žrtava. Pravu brojku nikad nećemo saznati - kaže Čarls Grejber, koji je sedam godina istraživao Kalena, o kom je napisao knjigu “The Good Nurse”.