Bračni par sa Daunovim sindromom izazvao je revolt zbog svog vjenčanja, a godinama kasnije oni žive bajku
Merijan je rođena 17. maja 1971. gdine, a Tomi 21. marta 1958. godine. Ja sam Merijanina sestra i bila sam njihova negovateljica poslednjih 16 godina. I jedno i drugo imaju Daunov sindrom. Njihova ljubavna priča je jedinstvena, a osim Grejs i oni su pokazali da ljudi sa ovom bolešću mogu sve!
Merijen je kao djevojčica bila žrtva vršnjačkog maltretiranja, što ju je dovelo do nervnog sloma i straha koji ju je spriječio da uopšte napušta kuću. Ipak, uz ljubav i podršku bližnjih uspjela je da se vrati uobičajenom načinu života. Njen život je bio težak i srce joj je bilo slomljeno, ali je bar njena veza sa Tomijem bila bajka, piše Blic Žena.
Par se prvi prvi put susreo 1990. godine dok su radili u lokalnom centru za obuku osoba sa invaliditetom. Sudbina ih je spojila, jer su oboje obožavali kuvanje i hranu, pa su se zatekli radeći zajedno u kuhinji. Ubrzo je postalo jasno da se između njih dešava nešto posebno.
Počeli su da se zabavljaju, a 18 mjeseci kasnije Tomi je odlučio da zaprosi Merijan. Naravno, prvo je pitao našu mamu Lindu za dozvolu. On je takav džentlmen! Provodili su što više vremena zajedno, naizmenično provodeći vikende u kući jedno drugog. Vjenčali su 1995, tri godine kasnije, i Tomi se preselio u našu porodičnu kuću.
Dan njihovog vjenčanja bio je savršen, u celodnevnoj proslavi uživalo je 250 ljudi. Merijan je izgledala kao princeza u vjenčanici, sa tijarom i dugačkim velom. Tomi je nosio elegantno odijelo po mjeri. Sjećam se da sam pomislila da želim takvo vjenčanje ako se ikada udam. Željela sam da nađem nekog ko će me voljeti kao on nju.
Imala sam samo 7 godina kada su se vjenčali i sjećam se da je izgledala kao Pepeljuga, kosa joj je bila savršena, cipele blistale na suncu. Nakon što su se zakleli na vječnu ljubav, odlučili su da zaplešu u crkvi dok svi gledaju. Svi su se rasplakali.
Merijan i Tomi su se tada preselili u svoj stan, koji je bio pored stana naše majke, gdje su od tada živjeli samostalno, uz našu pomoć, naravno. Njima je bila preko potrebna pomoć u većini aspekata života, ali su se ipak odlično snalazi.
Merijan je izuzetno brižna i ljubazna. Prirodno je bila majčinski nastrojena, jer je bila najstarija od četvoro djece. Ona je nevjerovatna tetka mojoj djeci i veoma su bliski. Ona takođe može da bude vrlo ćudljiva i tvrdoglava, zar nismo svi takvi?
Merijan i Tomi žive u svom balonu i imaju oči samo jedno za drugo, a cijeli njihov život je takav kao da nisu svjesni bilo koga drugog. Ljubav koju gaje je preduboka, toliko da ne mogu da podnesu razdvojenost. Ovo sam vidjela kada smo zajedno otputovali u Diznilend, oni zavise jedno od drugog i vole se više nego što sam ikada mislila da je moguće. Tomi mora da kaže od 50 do 100 puta na dan da voli Merijan.
Tomi sada ima Alcahajmerovu bolest. Merijan je razumije punu sliku o tome šta je bolest, ali mu svakodnevno pomaže u malim i velikim poslovima. On više ne može sam da obuva svoje cipele, potrebna mu je pomoć i dok se penje i spušta uz/niz stepenice. Veoma je zaboravan i nekoliko dana postavlja jedna te ista pitanja. Bilo je dana kada se on naljuti i kaže Merijan da ona nije njegova žena. Ona ovo uopšte ne razumije i zbog toga postaje jako uznemirena.
Zadivljena sam koliko je njihova ljubav čista, nema skrivenih motiva, nema nikakve mržnje ni svađe. To nije u njihovoj DNK.
Volio bih da ljudi shvate da je uz pravu podršku sve moguće, bilo da neko ima smetnje u razvoju ili ne. Mene lično su tokom osnovne i srednje škole maltretirali jer imam sestru sa Daunovim sindromom, ali vjerujem da su se vremena promijenila i da djeca ovih dana imaju više savijesti i razumjevanja.
Drže sa za ruku gdje god da odu. Veliki osmijesi na njihovim licima, puni ljubavi i sreće u svom malom svijetu. Svaki dan provode zajedno, idu na puno mjesta - večeru, kafu, kuglanu, šoping, zoološki vrat... Sve večeri gledaju svoje omiljene emisije na televizoru. Merijan uvijek kaže da je Tomi njen najbolji prijatelj. Tomi kaže da je Merijan njegova ljubav. Često joj pjeva. Uživaju u šetnji do lokalnih prodavnica i svrate u kafić kako bi zajedno popili piće.
Oni ne umiju da čitaju ili pišu, ne razumiju šta je to vrijeme ili novac. Nisu svijesni opasnosti. Ne mogu da koriste rernu ili peglu. Umiju da naprave tople napitke i neka osnovna jela, ali zato ne razumiju da treba da pogledaju rok trajanja. Takođe, ne razumiju koja odjeća je prikladna za vremenske uslove.
Oni su u dva puta tokom braka obnavljali svoje bračne zavjete, a zajedno su već 33 godine! Njihov brak je kao iz bajke i oni su blaženo srećni. Mislim da bi većina nas mogla da nauči nešto od niih. Kada su se vjerili, niko nije vjerovao da će uspjeti, govorili su da je to odvratno i da im ne treba dozvoliti da se vjenčanju. Ali, nevjerovatno mi je što mogu da kažem da su i dalje srećni kao prvi put kada su se sreli!