Kako su štikle pokorile svijet

Divne, provokativne i seksi - štikle su sve to, često i mnogo više, ali, čak i žene koje "ne umiju da hodaju u ravnom" priznaće da nisu naročito praktične. Cipele sa štiklom nisu baš za šetnju ili vožnju. Potpetice se "zaglavljuju" u podlogama koje nisu savršene. Ženama u obući sa visokom petom "savjetuje se" da se klone trave, leda, kaldrmisanih ulica i sjajno uglačanih mermernih podova na primjer... Ali, cipele sa štiklom i nisu napravljene sa idejom da budu udobne. Napravljene su da budu lijepe. I da žena koja ih nosi bude neodoljiva.

Kako je sve počelo?

"Obuća sa štiklom vijekovima se koristila na Bliskom istoku kao idealna za jahanje", kaže Elizabet Semelhak iz Batinog Muzeja cipela u Torontu. Vještina jahanja bila je od presudnog značaja za stilove borbe koji su bili na cijeni u drevnoj Persiji (teritorija današnjeg Irana).

"Kada bi se vojnik uspravio jašući konja u trku, potpetice na cipelama omogućavale su mu da mu noga čvrsto stoji u uzengijama, tako da bude dovoljno stabilan da može precizno da gađa strijelom", objašnjava Semelhakova.

Krajem 16. vijeka, Persijom je vladao šah Abas, koji je imao najbrojniju i najbolje uvježbanu konjicu na svijetu. I bio je vrlo zainteresovan da uspostavi dobre kontakte sa evropskim vladarima, ne bi li zajednički uspjeli da poraze Otomansko carstvo. I tako su 1599. u Evropu stigli prvi diplomatski izaslanici persijskog šaha, na dvorove Rusije, Njemačke i Španije.

Persija je odjednom postala "in", a sve u vezi sa tradicijom i kulturom ove zemlje izazivalo je veliko interesovanje širom Zapadne Evrope. Stil njihove obuće oduševljeno su prihvatili pripadnici aristokratskog staleža, i odjednom u Evropi ništa nije bilo tako muževno i "opasno" kao muške cipele sa štiklom, prenosi BBC.

"Jedan od najefikasnijih načina da pokažete svoj status je kroz 'nepraktičnost'. Viša klasa kroz istoriju je u te svrhe koristila neudobnu, luksuznu odjeću", objašnjava Semelhakova. "Raskošna toaleta za čiju su izradu potrošeni metri i metri najskupljih materijala poručuje 'ja ne radim u polju, ne moram da idem pješke i mogu sebi ovo da dozvolim'."

Vlasnik najveće kolekcije cipela u istoriji (dobro, prije ere Imelde Markos) bio je upravo Luj XIV. Za velikog kralja, bio je prilično - nizak, svega 163 centimetra. Tu disproporciju između svog značaja i visine efikasno je rješavao cipelama sa štiklama visokim desetak centimetara, koje su često bile oslikane scenama iz lova ili značajnih bitaka. Same štikle i đonovi uvijek su bili vatrenocrveni, i to iz dva razloga: ta konkretna boja je bila nevjerovatno skupa i simbolizovala je borbenost.

Plemići su, naravno, "odgovorili" podižući visinu štikle. Na blatnjavim ulicama evropskih gradova 17. vijeka ovakve cipele nisu imale nikakvu upotrebnu vrijednost, ali upravo u tome je i bila poenta.

Ovaj modni trend zahvatio je čitavu Evropu, pa je i Čarls II od Engleske za portret nakon krunisanja pozirao u cipelama sa crvenom štiklom, u "francuskom stilu", iako je on za svoje vrijeme bio prilično visok - 185 centimetara.

Luj XIV je 1670. "podigao ulog" i izdao proglas kojim se samo njegovim dvoranima dozvoljava da nose obuću sa crvenim štiklama. I tako je, u teoriji, svako mogao da zna da li je neko blizak francuskom kralju samo bacivši pogled na obuću koju nosi. U praksi, naravno, "neovlašćene" imitacije mogle su se nabaviti ispod ruke.

Iako su cipele sa štiklom prvo nosili muškarci, u jednom trenutku među ženama je zavladala pomama za "muškobanjastom" modom, pa su tako i potpetice došle na red.

"Negdje oko 1630. žene su počele da skraćuju kosu, i dodaju epolete na svoje kapute", kaže Semelhakova. "Pušile su na lulu, u modu su ušli šeširi i kape koje podsjećaju na one za muškarce... I u jednom trenutku, i ženske cipele dobile su simbol muževnosti - štikle."

Od tog doba, evropska klasa držala se uniseks modela cipela sve do kraja 17. vijeka, kada stvari počinju da se mijenjaju.

"Tada štikle na muškim cipelama postaju četvrtastije, robusnije, a one na ženskoj obući postaju sve tanje i zaobljenije", kaže Helen Person, kustos u Muzeju Viktorije i Alberta u Londonu. "I vrhovi ženskih cipela postaju špicastiji, tako da kad 'provire' ispod raskošne haljine, žensko stopalo djeluje malo i nježno."

Ako malo "premotamo unapred", stižemo do ere prosvetiteljstva. Obrazovanje postaje primarno, poštuje se racio, a praktičnost dobija na značaju. U Engleskoj, a zatim i širom Evrope, muškarci počinju da nose garderobu koja je praktična, pojednostavljena, povezana sa njihovim angažovanjem na upravljanju bilo imanjima, bilo zemljom. Tada su se muškarci konačno manuli nakita i tkanina jarkih boja i okrenuli se tamnijim, "trezvenijim" nijansama. Muška odjeća više nije tako jasno označavala pripadnost određenoj klasi, ali su zato razlike među polovima postale naglašenije.

"To su začeci ideje o obrazovanom muškarcu - građaninu, bez obzira na porijeklo", kaže Semehakova.

"Od žena se, sa druge strane, očekivalo da budu emotivne, sentimentalne i nije bilo neophodno da budu obrazovane. Uporedo sa tim, visoka štikla na ženskoj obući postaje sve poželjnija."

Do 1740. više nigdje niste mogli da naletite na muškarca u cipelama sa štilklom, a visoke potpetice postale su poželjan element koji naglašava - ženstvenost.

Ali, samo pedesetak godina kasnije, štikle će nestati i sa ženske obuće. Odnijeće ih vihor Francuske revolucije koja je, uz mnogo važnije tekovine, promijenila i odnos prema štiklama. Odjednom je postalo nepristojno pokazivati bilo koji znak noblesa: visina potpetica se smanjila, a dame su se ponovo približile zemlji.

Krajem 19. vijeka štikle su ponovo počele da ulaze u modu, i od tada su neprestano prisutne.

Danas skoro da ne možemo bez njih. Sve što je potrebno je da odaberete model, visinu i oblik pete, i, ipak, da posvetite malo vremena vježbanju. Nakon toga, svijet vam je pod nogama.

(MONDO/Foto: Guliver/Getty images/Thinkstock)