Iako roditelji često misle da njihov autoritet mora da podrazumijeva bezuslovnu poslušnost djeteta, to nije realno očekivanje.
Ne postoji dijete koje stalno i uvijek sluša svoje roditelje, niti to treba da bude tako. Takođe, ne postoji nikakva garancija da ste vi baš uvijek u pravu, pa je zato za dijete neophodno da uvijek sluša vaše mišljenje ili savjet. Podrazumijeva se da su vaše namjere uvijek najbolje moguće, ali to još uvijek ne znači da vi zaista i znate šta je za njega najbolje.
Kao što pretjerano opuštena atmosfera nije poželjna po dječji razvoj, tako i strogo, neargumentovano insistiranje na poslušnosti ne može biti put odrastanja djeteta u samostalnu, samopouzdanu osobu. Sa druge strane, ukoliko vas dijete ne sluša u svemu što vi zahtijevate, to ne znači da ste vi loš roditelj, bez autoriteta, niti da je ono "ispušteno", "razmaženo", i slično.
Kao krajnost suprotnu ovoj strogoj, bespogovornoj poslušnosti, pojedini roditelji smatraju da je samo ona atmosfera u kojoj ne postoje granice utvrđenog ponašanja, jer se dijete ponaša potpuno slobodno - uslov za odrastanje samopouzdanog djeteta.
Ravnoteža između ova dva vaspitna stila mora da postoji. Jer, kao što pretjerano opuštena atmosfera nije poželjna po dječji razvoj, tako i strogo, neargumentovano insistiranje na poslušnosti ne može biti put.
Roditelji često zaborave koliko je važno da i oni slušaju svoju djecu. Samo tada, u odnosu uzajamnog uvažavanja, vi zaista možete izgraditi odnos povjerenja i otvorene komunikacije.
Ukratko: nemojte insistirati na slijepoj poslušnosti djece. Pokažite povjerenje, da i ona umiju da donose pametne odluke. Uostalom, ako ih vaspitavate da budu samopouzdana, odlučna, i da znaju da misle svojom glavom, neće ni vama biti potrebno da vas bespogovorno slušaju.
Roditeljski autoritet je neophodan. Ustanovite makar minimum (kada će biti obroci, vrijeme za spavanje, koje kućne obaveze ćete podijeliti sa djecom…). Jer, ukoliko i oko ovih aktivnosti pokušavate da se dogovorite sa djetetom, ili njemu date ravnopravno pravo odlučivanja, ono postaje zbunjeno i nesigurno.
Dok je dijete beba, ili je u ranom predškolskom uzrastu, podrazumijeva se da ćete većinu odluka donositi vi, a da će ono biti prinuđeno da vas sluša. U tom uzrastu, ono nema izbora kako da se ponaša, sasvim je bespomoćno, i bez vaše pomoći ne bi opstalo. Upravo zbog toga, mnogi roditelji u tom periodu jednostavno naviknu da rješavaju svaki detetov problem, i počnu da ga doživljavaju lično. Oni se "automatski" osjećaju pozvani da pronađu svako rješenje, prosto zaborave da je njihovo dijete drugačije od njih. Ali, ono ima svoje emocije, svoje mišljenje, svoje ambicije i snove.
Kako odrasta, dijete je sve samostalnije i sigurnije u sopstvene sposobnosti. Sticanjem iskustava, kroz socijalnu interakciju sa vršnjacima, njegov svijet postajaće sve bogatiji. Tada će i vaš autoritet dobiti realniju osnovu. Postepeno, vi više niste jedini centar njegovog svijeta. Osim toga, u određenim fazama razvoja je prirodno, i smatra se sastavnim dijelom odrastanja da se dijete buni, protivrječi, testira roditeljske granice, pa čak i da namjerno izaziva konflikte - kako bi provjerilo njihovo strpljenje ili dosljednost.
Očekivano je i da,što je starije sve više dovodi u sumnju neko vaše mišljenje, da će sve više izgrađivati svoje, i da će na razvoj njegovog ličnog stava u velikoj mjeri uticati i vršnjaci, a ne samo vi.
Takođe, što je vaš roditeljski staž duži, a dijete starije, pojavljivaće se stalno nove situacije, u kojima se ispostavilo kao bolje rješenje što je dijete poslušalo sebe, a ne vas.
(MONDO)
