Moderne i u invalidskim kolicima

Desetak dizajnera, mahom iz Ukrajine, predstavilo je svoje modele za hendipekirane žene u pokušaju da skrenu pažnju na jednu od najmarginalizovanih grupa u zemlji.

U Ukrajiniu u većini zgrada nema rampi za invalidska kolica, a svega šačica škola prihvata djecu sa posebnim potrebama.

"Ljudi u kolicima, slijepi, hendipekirani, treba da se osjećaju prihvaćeno", kaže Ilona Slugovina (26), dok sjedi u invalidskim kolicima odjevena u lila večernju haljinu.

Neke manekenke kretale su se samouvjereno pistom, u kolicima ili praćene zgodnim mladićima u elegantnim odijelima, imitirajući pokrete poznatih manekenki. Jedna slijepa djevojka koketno je držala ruku na boku i zamahivala kosom. Druge su djelovale nervozno.

Dirnuti revijom neki u publici su plakali.

"Osjećala sam se lijepom i samouvjerenom", rekla je Antonina Krivobok koja je pred kamerama pozirala u kolicima, odjevena u ljubičastu haljinu.

Početnici ali i već dokazani dizajneri, predstavili su svoje elegantne haljine i odijela za hendikepirane. Neki od modela ne razlikuju se mnogo od modela za one bez hendikepa, drugi su osmišljeni tako da pristaju osobama u kolicima.

"Bog je ženu napravio lijepom, a cilj dizajnera je da naglasi tu ljepotu", rekla je jedna od glavnih dizajnerki u Ukrajini Natalija Anri.

Ali nije sve samo u odjeći.

Julija Kozluk, 28, koja vodi fond koji pronalazi poslove za one u kolicima kaže da se nada da će takvi projekti pomoći ukrajinskom društvu da odraste i prihvati one koji se razlikuju.

"Kada dođem u kolicima, ljudi me gledaju kao da sam vanzemaljac i to boli", kaže Kozluk koja je ostala paralizovana kada je imala 23 godine, posle saobraćajne nesreće. "Ja sam obična osoba."

Hendikepirane osobe u Ukrajini praktično su nevidljive i žive u svojim domovima odakle ne mogu da izađu zbog nedostataka rampi i specijalno opremljenih autobusa. Agencija AP piše da je takav stav zaostavština sovjetske ere kada su tadašnje vlasti pokušavale na sve načine da predstave Ukrajinu kao bogatu i srećnu zemlji, bez problema.

Tada su mnogi invalidi, uključujući i osakaćene veterane iz Drugog svjetskog rata, bili smještani u specijalne institucije ili na udaljena ostrva kako ih javnost ne bi vidjela, a priča o mukama hendikepiranih postala je tabu u sovjetskim medijima.

Danas, djeca sa nekim oblikom invaliditeta, mahom su skrivena u specijalizovanim bolnicama ili sirotištima gdje ne mogu da komuniciraju sa drugom djecom. Svega nekoliko škola prihvata takvu djecu, mahom zbog čisto tehničkih problema - nedostatka rampi na ulazima, toaletima, ali i zbog toga što nastavnici ne znaju kako da se ophode prema takvoj djeci, a roditelji "normalne" djece se protive da ona budu u razredu sa hendikepiranim djetetom.

U Kijevu gdje živi na desetine hiljada djece sa invaliditetom svega 10 škola ima inkluzivne programe. "To je tako jadno", kaže aktiviskinja iz Nacionalnog udruženja invalida Larisa Baida. "Ona se svakoga dana bore za svoj život".
Univerziteti takođe pružaju malo prilika hendikepiranima. Audio knjiga i kompjutera za gluve i slijepe nema, a od dobijanja nezavisnosti prije više od 20 godina nijedna knjiga na Brajevom pismu nije objavljena.

Na televiziji sveka nekoliko emisija je prevedeno na znakovni jezik, pri čemu nijedna od tih emisija nije prilagođena adolescentima ili djeci. Većina sajtova, uključujući predsjednički i vladin, nema mogućnost koncervotanja u audio format.

Potraga za poslom takođe je veliki problem jer je svega 25 procenata invalida zaposleno, mahom na slabo plaćenim poslovima.

(Tanjug)