Kada smo zaljubljeni "plivamo" u testosteronu, estrogenu, dopaminu, norepinefrinu, serotoninu i oksitocinu.
Zaljubljenost je stanje neuravnoteženosti hormona. Kod zaljubljenosti se u mozak otpuštaju testosteron, estrogen, dopamin, norepinefrin, serotonin i oksitocin. Oni su zaslužni za neopisiv osećaj prijatnosti kao i za ostale simptome zaljubljenosti - gubitak apetita, nesanicu... To stanje hemijske neravnoteže se zove zaljubljenost, a traje od jedne i po do tri godine, piše Intimate Medicine.
Sa psihološkog gledišta zaljubljenost je više odnos sa samim sobom kao "objektom" zaljubljenosti - radi se o projekciji ideala na konkretnu osobu, riječ je u stvari o odnosu s našim fantazijama. Za razliku od toga, ljubav je odnos sa realnom osobom, koju volimo i prihvatamo sa svim vrlinama i manama.
Zaljubljenost je prvi osjećaj iz spektra ljubavi koji se javlja kod djeteta. Ljudi biraju partnere koji ih podsjećaju na važne osobe iz detinjstva, često na jednog od roditelja. Najčešće je to onaj roditelj sa kojim imamo zamršeniji odnos. U partnerskom odnosu nesvjesno pokušavamo da razriješimo tu traumu, a može se dogoditi i da je samo ponavljamo. Kada želite partneru da prigovorite u stilu "Ponašaš se kao moja mama", bolje bi bilo da se zamislite i razmislite šta u tom odnosu niste razriješili.
To je naravno teško i mnogi će radije napustiti takav odnos ili se upustiti u prevaru, umjesto da ga rješavaju.
Tek kada prođe ekstatični osjećaj zaljubljenosti, realizovani su temelji za ljubav - želimo da budemo sa nekim ko je onakav kakvim ga poznajemo. Naravno, taj odnos se veoma razlikuje od zavisnosti, jer se radi o odluci da ćemo biti sa nekim ko nam nije nužno potreban da bismo preživjeli. U zrelom partnerskom odnosu ljubav nadilazi potrebu za partnerom. Ljubav je promišljeno djelovanje, a ne kratkotrajan osjećaj ekstaze.
(MONDO)
