Većina roditelja ponavlja istu grešku zbog čega njihovo dijete može izgledati kao da ima autizam, a ključ takvog ponašanje je nešto potpuno drugo.
Poznati neurolog koji se svakodnevno sreće sa djecom koji imaju sindrom autističnog spektra, a iz svog iskustva otkrio je sa čime je on povezao sve veći broj djece sa ovom bolešću.
"Odavno već nameravam da podelim s vama svoja zapažanja o mogućim posledicama intenzivnog korišćenja u najranijem uzrastu raznih uređaja s ekranima: televizora, kompjutera, tableta, smartfona", počeo je svoju priču Oleg Koren, dečiji neurolog iz Rusije, pa dodao:
"Odmah da se ogradim i kažem da ovde iznosim samo svoja zapažanja na osnovu iskustva. Može se to razumeti kao zastrašivanje iz neznanja – i to sam imao prilike da čujem. Ipak, čini mi se da se sve uklapa i polako dolazi na svoje mjesto…"
On je otkrio da se poslednjih pet godina sreće sa sličnim problemima, pa podijelio svoje iskustvo.
"Posao mi nalaže da se svakodnevno susrećem sa decom sa manjim ili većim smetnjama u razvoju. Već pet godina se po pravilu susrećem sa istim problemom – djecom koja u prosjeku sa tri godine praktično ne govore. Ponašanje te dece slično je ponašanju dece s autizmom.Zajedničko im je to što su im, kada su imala oko godinu dana, dati smartfoni odnosno tableti", rekao je, a onda otkrio kakve posledice je primetio kod djece koji mnogo vremena provode ispred ekrana.
"Ta djeca praktično sve slobodno vrijeme provode s tim uređajima, bukvalno žive u njima. Od toga strada facijalna ekspresija (mimika lica), usmeravanje pogleda (kontakt očima), i emotivna sfera. Pokušaj da od djeteta uzmete uređaj, kod njega izaziva krajnje negodovanje i agresiju. Govor se po pravilu nije razvio ili je rudimentaran. Komunikacija s okolinom, s realnim svijetom očigledno je loša… Znajući koliko je lako pomiješati uzrok i posledicu, ne isključujem da su neka od te djece načelno autistična, a da je preokupacija gedžetima jednostavno jedna od varijanti stereotipnog ponašanja…"
Ovaj poznati neurolog ispričao je i jednu priču o djevojčici koja ima 15 mjeseci, i kod koje je video simptome autizma, ali su vrlo brzo shvatili da djevojčica nema dijagnozu već da su joj pametni ekrani pravili velike probleme. Na svu sreću, uspjeli su da je "izliječe".
"Djevojčica, 1 godina i 3 meseca, živi u Njujorku. Pažnju je privuklo to što se ne odaziva i ne reaguje na verbalne zahtjeve.Nema razvijenu adekvatnu mimiku i gestikulaciju. Nekoliko mjeseci ranije nije bilo tako loše. Dete je tapšalo, mahalo pa-pa. Specijalisti su posumnjali na poremećaj iz autističnog spektra… Dobio sam veliki broj video-snimaka sa epizodama iz života djeteta. Sve je počelo oko 7.-8. meseca kada je dijete počelo da jede u stolici za hranjenje, ispred uključenog televizora. Idemo dalje: sa godinu dana, djevojčica je praktično sve slobodno vrijeme provodila ispred nekakvog ekrana. Roditelji su poslušali moj savjet i sve gedžete su sklonili od djeteta. Očekivano, prvih dana primetili su kod devojčice razdražljivost, histeričnost i agresivnost, bilo ju je teško nahraniti", otkriva on, pa dodaje da je ovo ipak priča sa srećnim krajem, i da je devojčica dokaz da nije autizam u pitanju.
"Vratili su se kontakt očima i pokazivanje rukom! Krenuli su na terapiju. Razumijem kolebljivost i subjektivnost procene date na daljinu… Ali, svejedno ne prestajem da se pitam: da li je moguće da se u "spektru" naiđe na situacije s mehanizmom koji bi se mogao okarakterisati kao "pseudoautizam"? (Nisam siguran da je termin ispravan, naišao sam na njega kod Čarlsa Njokiktjiena…)", zaključio je.
