"Pokupili nas u tri noću odveli i rekli šta će biti. Kad sam im rekao da neću da slikam kako mu sijeku glavu oni mi rekoše – a nećeš da slikaš, dobro onda ćemo tebe da slikamo. I šta misliš je l’ sam morao da slikam?"
"Najmanje 10 godina sam bio među prva 3-4 reportera svijeta. Tvrdim ti da sam za godinu dana u svjetskim novinama objavio više nego svi srpski reporteri za cio život. Ja sam prvi slikao Moskvu iz vazduha. Prvi u svijetu koji je to uradio. Sad ću da ponudim Rusima ako hoće da kupe slike za jedno 200.000. Ako budu pametni da ih kupe".
Ovim riječima svoju priču počinje Vlastimir Šone Nešić, jedan od najslavnijih ne samo jugoslovenskih već i svjetskih fotoreportera.
"Imao sam sreće da budem na pravom mjestu u pravom trenutku. Imao sam i sreće da me Bog sačuvao da ne poginem. A mogao sam da poginem jedno 5-6 puta. Imam dva metka u tijelu. Radio sam sve – od golih žena do svjetskih predsjednika. U vrijeme Borisa Jeljcina sam mogao jedno vrijeme da se šetam Kremljom kako sam htio", kaže on.
Rođen je u Krnjači i kao dijete sa periferije odlučio je da se bavi sportom. Kada tu sebe više nije vidio, odlučio je da ode u inostranstvo. Prvo u Pariz a zatim i u Moskvu.
"U modi je u našoj javnosti i u medijima je moderno da se govori – momak sa asfalta. Ja sam rođen u Krnjači pedeset i neke kada je bila samo jedna ulica. Ostalo je bilo blato. Mi djeca sa periferije smo mogli ili da se bavimo fudbalom, boksom ili rvanjem. Ja sam otišao na džudo. Trenirao sam u Partizanu. E a sad mi nedostaje onaj znoj, memla i smrad iz svlačionice gdje su tada trenirali atletičari. To mi fali. I fale mi lijepe ruske djevojke. Mnogo su bile lijepe. Živim ko vuk samotnjak. Ćerka mi je u Parizu, bivša žena u Moskvi, ko zna šta radi", priča Nešić.
Sjetio se tada i jedne djevojke koju je fotografisao.
"Ova riba je bila mnogo dobra. Dobra, dobra. I ja joj donesem kupaći iz Pariza posle četiri mjeseca, a ona mršava, 30 kila manje. Otišla na drogu."
Bio je prvi akreditovani fotoreporter u SSSR-u.
"Otišao sam u Pariz jer su me istjerali iz sportskih organizacija. Tamo sam imao drugara kod koga sam mogao da spavam i da jedem jedno vrijeme. Slučajno odem u Moskvu. Jedan policajac odavde mi sredio da dobijem službenu vizu. I ja bezobrazno napišem molbu da me prime. U to vrijeme je počela Perestrojka i Sovjetima je trebao neki stranac. Jer kad TASS objavi fotku onda je to propaganda. A ako istu tu fotku pošaljem ja onda je to vijest. Ima drugu konotaciju i onda cio svijet objavi", priča on i pokazuje fotografiju na kojoj su Gorbačov i Jeljcin.
"E ovdje se vidjelo ko je gazda. Ovo je slikano posle puča. Ovdje se vidjelo ko je imao vlast."
Prisjetiose i jednog filmskog festivala u Moskvi gdje je fotografisao Roberta De Nira i Nikitu Mihalkova.
"Ovdje su Robert De Niro sa ćerkom Drinom i Nikita Mihalkov. De Niro nije znao ko sam. Jako je fin. Došao je na festival u Moskvu. Sa Nikitom se znam, stara baraba i pijanac. Ovo je slikano u restoranu. Ja se tu šetao, jedini sam ja bio tu, ma cio studio sam ispred instalirao", sjeća se Nešić.
Kaže kako je cio ovaj zapadni svijet, od koga je kako ističe zarađivao lijepe pare, u suštini strašno pokvaren.
"Njihov način obavještavanja je izuzetno pokvaren. Iz SSSR je moglo samo da izađe nešto što je crno, pokvareno. Neće zapadnjaci da uzmu ako im pošalješ sliku neke žene koja se smije. To ne može da ide u novine već hoće sliku žene koja je ružna, sa maramom na glavi, sa dva zlatna zuba. Mora da je grbava i nikakva. E to može u novine. Ne mogu da se zakunem da sam u ono vrijeme slikao pravu istinu jer ja sam dijete sa periferije, sirotinja. Moj otac je moler bio", priča Nešić.
Nešić se u svojoj karijeri može pohvaliti i time da je bio zvanični fotograf Borisa Jeljcina.
"Vidi ovako, 95 posto svih Jeljcinovih privatnih fotografija je prošlo kroz moje ruke. To je slučaj i sa Gorbačovim. Nešto sam slikao ja nešto je slikalo njegovo okruženje. Ali sve što je iole bilo zvanično ja sam tu bio. Uvijek sam mogao da budem tamo gdje nikog nema. Ja sam napredovao u isto vrijeme kad i Jeljcin. On je prvo bio sekretar partije u Moskvi. Onda je imao nekog putera na glavi pa ga je Gorbačov šutnuo odatle. Posle se ispostavilo da je to bio neki njihov tal ali mi to tad nismo znali. Ja sam onda išao kod Jeljcina u kuću u vrijeme kada je on pao. Obično kad neko padne svi bježe od njega a meni je bio strašno tiražan. Sve što slikaš je išlo. Kad je Jeljcin pao odlazio sam kod njega kući barem jednom do dva puta nedjeljno. Znam mu i majku i brata Mišu. To je bila jako dobra i čestita porodica", priča Nešić i dodaje:
"Kažu, dok je bio u Jekaterinburgu, da je bio skroman i kvalitetan rukovodilac. On je tamo živio u stanu od 56 kvadrata. Ej on, majka, brat i snaja u 56 kvadrata, a bio je prvi sekretar Komitet. Ja sam se družio sa njegovim sektretarom za štampu. Bili smo mladi, voljeli smo žene. Drugari smo bili, jurili ženske, jurili kurve zajedno. I onda mu se ja samo javim da me zove ako nešto bude zanimljivo za slikanje kod Jeljcina. I on me uvijek zvao. Procijenili su da kad ja pustim nešto da to dobro ode u svijet. A bili su sigurni da ja neću da dam lošu fotografiju, znali su da neću dati fotku kad Jeljcin čačka nos ili mrsi mu*a. Na kraju krajeva, jednom kad zajebeš – npr pustiš fotku gdje je stavio ruku u džep i igrao bilijar – doviđenja, nema više."
Potom pokazuje dvije fotografije. Na jednoj Gorbačov razgovara telefonom, na drugoj Jeljcin puca iz pištolja.
"Vidite telefon bez brojčanika. Samo podigne slušalicu i tamo se već neko javlja ko treba."
"A ovo je moj drug Boris Jeljcin kako puca iz pištolja stečkin kalbiar 11,7 milimetara. Volio je da puca."
Ističe da je njegova arhiva iz vremena najbolja na svijetu.
"Moja arhiva je negdje od 1983. do 2003/04. Bio je to pad komunizma i početak feudalnog kapitalizma. Tada se lomio svijet, puca komunizam i u SSSR i u svijetu. Uvodi se nešto što se sad zove globalizam. Mislim da je moja arhiva iz tog vremena najbolja arhiva na svijetu", kaže on i pokazuje fotografiju na kojoj je Gorbačov.
"Ovo je fotografija poslednjih 5 minuta Gorbačova na vlasti. Posle 10 minuta ulazi Jeljcin. Sve ostaje isto, ista soba samo što je umjesto Gorbačova Jeljcin i što je iza njega druga zastava".
Osvrnuo se Nešić i na rusku i američku političku propagandu.
"Vladimir Karpov je napisao najbolju knjigu o Staljinu. Završio je karijeru kao sekretar Saveza pisaca SSSR-a. On je otkrio negdje da je Rusija u to vrijeme dala na propagandu oko tadašnjih 500-700 hiljada dolara. To je tada bila velika para. I pitao se zašto ovi bacaju pare na to. Sve mu je to bilo nejasno, dok, kako kaže, nije saznao da su Amerikanci za svoju propagandu davali mnogostruko više. Ako su Rusi davali milione, Amerikanci su davali milijarde. I Karpov tada konstatuje – sada mi je jasno zašto Amerikanci imaju toliko uspjeha na međunarodnom planu a Rusi nemaju. Rusi ne znaju da plate i podrže svoje ljude. Rusi su jako nestručni u tome. Koliko god da im objasniš oni to ne razumiju. Ovo što se Putin fotografiše u podmornici, u lovu – to nije marketing već je to da ga na Zapadu sve više mrze", kaže Nešić i dodaje:
"Amerikanci su najveće ubice na svijetu. Sve su pobili. Gdje god su mogli oni su napravili rat. Bio sam u ratu u Avganistanu jedno 7-8 puta. Slikao sam kada su ruskom vojniku u Čečeniji sjekli glavu. Pokupili nas u tri noću odveli i rekli šta će biti. Kad sam im rekao da neću da slikam kako mu sijeku glavu oni mi rekoše – a nećeš da slikaš, dobro onda ćemo tebe da slikamo. I šta misliš je l’ sam morao da slikam? I sad se naježim kad se sjetim toga."
Kaže da kad je došao na vlast Vladimir Putin svi su otjerani jer je on doveo svoje ljude.
"Putin oligarhe ne može da dovde u red jer nema dovoljno sredstava da preživi bez njih. Sav izvoz uglavnom ide preko oligarha. Oni ne vraćaju sve pare, pola love ostaje tamo. Ali ako bi im on to zabranio onda bi oni prestali sa tim. Ali on ne može da ih kontroliše jer oni sjutra mogu da prestanu da vraćaju pare iz inostranstva. Oligarsi imaju milijarde, oni su međusobno povezani. Može on da ih strpa u zatvor ali onda para nema. A bez tih para on ne može da izdrži ni godinu dana", kaže Nešić u intervjuu za Glas javnosti
Bio je i blizak sa generalom Ratkom Mladićem.
"Evo vidite ovo je ranjeni general. Mladić je fasovao geler na Grabežu", kaže on.
Nešić je pričao o svemu otvoreno i iskreno. Sem o jednoj stvari o kojoj nije želio da priča detaljno.
"Da li znate da je Radovan Karadžić bio u kontaktu sa tadašnjim francuskim predsjednikom Žakom Širakom? E pa jeste. Kako znam? Ja sam nosio njegova pisma Širaku. I znam šta je pisalo, davao mi je otvorena pisma. Imam jedno i sačuvano. Ali neću da pričam šta je pisalo u njima", rekao je na kraju Vlastimir Šone Nešić.