Najmasovniji zločin nad civilima u jednom danu izvršen je tačno 80 godina nakon 21. oktobra 1941, kada su fašistički okupatori za samo sedam sati pobili oko 7.000 nedužnih ljudi, žena i djece.
Strijeljanje u Kragujevcu 21. oktobra 1941. godine predstavlja jedan od najvećih zločina njemačke vojske u Drugom svjetskom ratu. Iako je te jeseni u Srbiji bilo više slučajeva masovne odmazde nad nedužnim stanovništvom, strijeljanje u Kragujevcu uzdiglo se do simbola svih tih stradanja: načinom izvršenja, djelimično strukturom strijeljanih, reakcijom u javnosti za vrijeme rata i odnosom prema ovoj tragediji poslije rata, sve do današnjih dana.
Povod za strijeljanje bili su njemački gubici koje su oni imali 16. oktobra u borbi sa četnicima i partizanima na putu Kragujevac- Gornji Milanovac. U ovoj borbi bilo je mrtvih na svim stranama, a Njemci su imali 10 mrtvih i 26 ranjenih.
Strijeljanje je otpočelo u nedjelju, 19. oktobra, u okolnim selima: Maršiću, Mečkovcu (Ilićevu) i Grošnici, jer su sela, kako su Njemci govorili bila ''leglo bandita''. Prema sakupljenim podacima toga dana strijeljano je 415 ljudi i 21 čovek uspio je da preživi strijeljanje. To je bilo malo i tada je donijeta sudbonosna odluka da se se strijeljanje nastavi u Kragujevcu.
Iste večeri Kragujevac je blokiran, a u ponedjeljak, 20. oktobra, izvršeno je hapšenje više hiljada građana, među kojima je bilo i više stotina đaka kragujevačkih škola. Skoro da niko nije ni pokušao da pobjegne, plašeći se posljedica za svoje porodice, ali i zato što su Njemci vješto slagali da se sve ovo radi radi zamjene ličnih karata. Ovi ljudi bili su zatvoreni u 4 topovske šupe, na periferiji grada.
Oko 18 sati izvedena je na strijeljanje jedna grupa ranije uhapšenih Srba i Jevreja, 123. muškaraca i žena. Iz ove grupe 10 ljudi preživjelo je strijeljanje. Jedan od njih pojavio se 1947. godine u Nirnbergu, kao svjedok ovog zločina.
Suočeni sa izvjesnošću smrti, oni ljudi koji su imali sa čime i na čemu, ispisali su posljednje poruke svojim najdražima i mi danas u Muzeju imamo 42 njihove poruke.
Ujutro, u 7 sati, 21. oktobra, iz topovskih šupa Njemci su počeli da izvode grupe i da ih odvode na strijeljanje. Do 14 sati poslije podne sve je bilo gotovo, u dolinama Erdoglijskog i Sušičkog potoka ležalo je ubijeno više hiljada ljudi.
Pošto je bilo više uhapšenih, ostale se Njemci pustili kućama, oko 250 ljudi ostavljeni su kao taoci, iz razloga bezbjednosti, dok je oko 200 ljudi izdvojeno i oni su poslije danima vršili sahranjivanje streljanih. Mi danas raspolažemo podacima da je 21. oktobra strijeljano 2264 i da je 31 čovek preživjelo strijeljanje.
Major Paul Kenig, komandant I/724. puka, čovjek koji je rukovodio strijeljanjem, nadmašio je u surovosti i odredbu čudovšne naredbe generala Franca Bemea ''100 za jednog''.
I prema ovoj naredbi, za gubitke koje imali, Njemci su trebali da strijeljaju 2.300 ljudi. Međutim, major Kenig, prema podacima sa kojima danas raspolažemo, u ova tri dana izveo je na strijeljanje 2.854 muškarca i žene, od kojih je 2.794 strijeljano, a 62 preživjelo. Među strijeljanima bilo je oko 300 mladića i đaka srednjih škola, kao i četrdesetoro dece od 12 do 15 godina starosti, mahom Roma, malih čistača cipela.
Pogledajte zaboravljene spomenike iz vremena SFRJ u galeriji:
Poslije rata, 1953. godine, prostor na kome je izvršeno strijeljanje pretvoren je u memorijalni park koji zahvata površinu od 352 hektara i u kome se nalazi 30 masovnih humki. Na ulazu u memorijalni park 1976. godine podignut je monumentalni muzej ''21. oktobar'', posvećen ovim žrtvama.
Do sada je spomenicima umjetnički oblikovano 10 humki, a među njima je i ''Spomenik streljanim đacima i profesorima'', koji je postao simbol kragujevačke tragedije i grada Kragujevca.