Šemso Šiljak iz Goražde nije mogao da oprosti poreskom inspektoru što mu je zatvorio kafanu, pa se odlučio na krvoločni čin.
U decembru 1975. godine je na lokalnom putu Goražde - Zapljevac Šemso Šiljak ubio je dva brata Pleh, čiji je brat, poreski inspektor iz Goražda, otkrio utaju poreza u Šemsinoj kafani koju je držao u mestu Mravinjac kod Goražda u Istočnoj Bosni. Dvostruko ubistvo iz osvete šokiralo je tadašnju Jugoslaviju, a još više činjenica da se Šemso, kao pravi gorštak, tri godine, tri mjeseca i 27 dana poslije ubistva uspješno skrivao po šumama oko Goražda.
U skrivanju pomoglo mu je iskustvo iz partizana, a nakon rata se, priča se, jedno vrijeme bio odmetnuo i u neku vrstu hajdučije, zbog čega je osuđen na deset godina zatvora koje je odležao prije ubistva. O kakvoj snalažljivosti se radilo, govori i podatak da je Šemso Šiljak napravio zemunicu odmah pored prometnog puta u naselju Perjani, u kojoj je mjesecima neprimijećen boravio, iako je čak u skrovištu imao šporet. Mediji su ga zbog snalažljivosti pri skrivanju prozvali "Hajdukom atomskog doba". Ono što je u to vrijeme šokiralo pripadnike sigurnosti jeste podrška i pomoć velikog broja jataka koju je Šemso Šiljak imao.
Hapšenje Šiljka, dvostrukog ubice i bivšeg hajduka, bilo je, priča se i danas po Goraždu, veliki događaj. Navodno su ga svezanog proveli kroz cio grad, a po nekim pričama upravo tada se "zagledao" sa svojom suprugom. Kažu da je vrijeme u kojem je držao kafanu jedno od mirnijih u Šemsinom životu i da je bio poznat kao čovjek sa manirima, zgodan i uvijek lijepo odjeven.
Nepravosnažno je osuđen na smrtnu kaznu, a izvršenje kazne čekao je dvije godine u zatvorskoj ćeliji. Izbjegao je strijeljanje jer se žalio na presudu, a žalba je dočekala ukidanje kažnjavanja smrću pa mu je kazna preinačena na 20 godina zatvora. U zatvoru u Zenici je dočekao i početak rata u BIH, a pomilovan je kao zatvorenik stariji od 60 godina. Bio je posljednji zatvorenik Jugoslavije osuđen na smrt. Ostatak života proveo je mirno i penzionerski u selu Osanici kraj Goražda i preminuo u 89. godini 2017. godine, ali njegov život i priča nastavila je da intrigira.
Dao je samo jedan intervju, stojeći na vratima svoje kuće, i tu je bio izričit - pričaće samo o smrtnoj kazni i ni o čemu drugom.
"Ubio sam dva čovjeka. Neka je smrtna ćelija, baš me briga. Osudili su me na smrt, kako je rekao predsjednik sudskog vijeća, u ime naroda. Dvije godine, dva mjeseca i četiri dana bio sam u ćeliji smrtnoj u Centralnom zatvoru u Sarajevu. Tamo sam završio u martu 1979. godine. Na sredini ćelije bila je rešetka, stražar je stajao s jedne strane, a ja s druge. On je bio tu da se ja ne ubijem. Nismo smjeli da razgovaramo. On sjedi, čita novine, radi nešto, a ja isto sjedim i čekam", rekao je Šemso za portal "Slobodna Bosna".
"Smrtna kazna, jedan metak u čelo i to je to. A šta mi je palo na pamet u momentu izricanja presude? Ništa. To što kažu prođe ti život pred očima - ništa. Ovdje kad sam bio, smrtna ćelija, nema govora. Odavde kad su me poveli znalo se da mi nema druge nego smrtna ćelija. Čim su me uhvatili bio sam siguran da mi nema druge nego smrtna kazna", pričao je Šiljak i dodao da je prije njegove presude bila izvršena, kasnije će se saznati, posljednja smrtna presuda u Jugoslaviji i da je u tom momentu on bio jedini koji je čekao izvršenje smrtne kazne u ćeliji smrti u Centralnom zatvoru u Sarajevu.
Spasila ga je smrt Tita, nakon čega mu je kazna preinačena u 20 godina robije. Izvršenja smrtnih kazni su obavljana na Trebeviću, u noći, pred streljačkim vodom. O samom danu izvršenja osuđenici bi bili obaviješteni 24 sata prije strijeljanja, nakon čega bi mogli da se oproste od najbližih članova porodice.
"Nisam ni o čemu posebno razmišljao niti sam išta pisao, ma bježi, ko će to. A, nada u preživljavanje uvijek postoji. Imao sam i posjete, dolazila mi braća, žena, manje-više, drugog razgovora nije bilo", rekao je Šemso. O smrtnoj kazni danas, kao i u vrijeme dok ju je čekao, ima krajnje negativan stav:
"Gdje god danas u svijetu da se izvrši smrtna kazna, to je zločin. To je ubistvo čovjeka!", kategoričan je bio Šemso.
Za Šemsinu priču zainteresovani su mnogi, ali prema svemu sudeći većina ove filmske priče otišla je s njim u grob. Stariji Goraždani pričaju kako zločin koji je Šemso počinio nije bio slučajan, te da je bio dobro isplaniran. Navodno su ga prije ubistva viđali kako s torbama odlazi u šumu, gdje je najvjerovatnije unaprijed planirao skrivanje ili napravio neko sklonište. Prema nekim pričama, Šemso je imao brojne jatake, po nekima se tokom skrivanja prerušavao i dolazio u Goražde, ali pravu priču znao je jedino Šemso Šiljak.