Od ubistva Momira Gavrilovića prošlo je 20 godina, ali do danas nije poznato ko je i zbog čega eliminisao bivšeg pukovnika DB-a, ratnog komandanta i operativca, svega par časova nakon što se sastao sa Vojislavom Koštunicom, predsjednkom nekadašnje SR Jugoslavije.
Prema navodima medija, ubica je evidentno imao sve potrebne podatke o nekadašnjem obaveštajcu, jer mu je napravio "sačekušu" ispred zgrade gde je Gavrilović živeo, u Ulici Džona Kenedija broj 15, 3. avgusta 2001. Egzekutor ga je likvidirao oko 22 časa, ispucao u njega smrtonosne hice i nestao pod okriljem noći. Opis ubice nije bio detaljan, a od podataka policija je imala samo informaciju da je sa lica mjesta pobjegao automobilom koji je bio registrovan u Beogradu.
Misterija prije 20 godina ostala je misterija i dan-danas. Da li je Momir Gavrilović ubijen zato što je previše znao, ili zato što su ubice smatrale da poseduje više informacija nego što je zaista imao.
Svojevremeno, Gavrilović je komandovao specijalnom jedinicom tokom rata 1991–1995. u Istočnoj Slavoniji. Prema svjedočenjima, Gavrilović je bio neustrašiv borac, da je moguće da je stradao od ruku više napadača i da je bio "učesnik izvjesne afere u tadašnjem Resoru državne bezbednosti MUP-a Srbije", kao i gost na Arkanovoj svadbi o kojoj je tada brujao cio region.
Bivši načelnik DB-a Goran Petrović je na konferenciji za novinare izneo "rukom birane" i šture podatke iz ličnog dosijea pukovnika: radio u RDB-u od 1979. do 1999. godine, službovao u Beogradskom centru DB-a, Uroševcu i Somboru.
"Radio sam sa Gavrilovićem dvanaest godina i znam da nije imao namjeru da se vraća u službu sa kojom je bio prekinuo svaki kontakt", rekao je Petrović tada, dodajući da se motivi ubistva ispituju, kao i da ne postoje saznanja o kontaktima ubijenog sa savjetnicima Vojislava Koštunice. Istraga koja se vodila nije dala rezultate, budući da su ubice Momira Gavrilovića izmakle ruci zakona, ali sam pomen sastanka sa Koštunicom izazvao je oštre reakcije javnosti.
"Gavrilović je imao direktan prolaz kod Jovice Stanišića mimo Petrovića koji mu je bio šef i kome je to smetalo. Stanišić je Gavriloviću direktno davao povjerljive podatke o kojima drugi nisu ništa znali. Jednostavno, imao je jaka leđa", ispričale su Gavrilovićeve bivše kolege, napominjući da je iz službe otišao kada mu je bilo objašnjeno na direktan način šta jeste, a šta nije njegov posao. Sagovornici "Vremena", koje se opširno bavilo ovim slučajem u formi feljtona, tvrde da je Gavrilović bio pod "merama", što je značilo da su mu telefoni bili prisluškivani i da su ga pripadnici DB-a pratili i posmatrali. To je pukovnik saopštio svojoj supruzi posle drugog odlaska u kabinet predsednika Koštunice, koji je posetio tri puta. O tim je sastancima voleo da priča prijateljima, ali ne i o tome o čemu je bilo reči na razgovorima.
Bliski poznanici nekadašnjeg obavještajnog oficira slažu se u oceni da se za njega nikako ne bi moglo reći da je kao operativac bio delikatan. Kao primjer, naveli su da je pri hapšenjima upotrebljavao crne najlon kese koje je osumnjičenim licima stavljao na glavu i tako ih ubacivao u automobil.
"To sa kesama bila je samo jedna od njegovih metoda", kažu njegove kolege iz bivšeg DB-a, međutim, propustili su da nabroje kojim se drugim metodama služio. U javnost je puštena i informacija da se Gavrilović, posle odlaska iz Službe, bavio i izvesnim nelegalnim radnjama.
Ostalo je nerazjašnjeno šta je u stvari Gavrilović rekao Vojislavu Koštunici. Po jednoj verziji događaja, prenio je svoja saznanja o ubistvu novinara i urednika Slavka Ćuruvije, kao i o vezama nekih bivših kolega iz policije sa kriminalnim krugovima, te i da su i neki političari ostvarili kontakte sa pripadnicima tadašnje mafije koja je, zajedno sa državom, u to vrijeme prolazila kroz neku svoju vrstu tranzicije.
Smrt Momira Gavrilovića je imala ozbiljne posljedice po već narušene odnose između predsednika SRJ Vojislava Koštunice i tadašnjeg premijera, Zorana Đinđića.
Uslijedili su oštri verbalni okršaji između kabineta predsjednika i premijera, koji su se međusobno optuživali za kriminalne radnje, saradnju sa mafijašima i, svakako, ubistvo Gavrilovića. Dva kabineta vodila su pravi hladni rat saopštenjima, a reči se nisu previše birale.
Danas, poslije 20 godina, još nije poznato ni ko stoji iza eliminacije Momira Gavrilovića ni ko je direktni počinilac ovog atentata. Nema ni Zorana Đinđića, kolji je ubijen 2003. godine u slučaju koji je potresao naciju, a sa javne scene u političku penziju povukao se i Vojislav Koštunica.
Da li će jednog dana na pitanje, koliko je smrt Momira Gavrilovića - po jednima ključnog svedoka, po drugima mešetara koji je htio da se proda skuplje nego što vrijedi - uticala na dešavanja u Srbiji, biti odgovoreno, ostaje da se vidi.