Za organizaciju ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića, Ulemek je osuđen na 40 godina zatvora.
Milorad Ulemek Legija apsolutno je najzvučnije ime srpskog asfalta devedesetih i početkom dvehiljaditih godina. Epitet neustrašivog žestokog momka stekao je problemima koje je pravio u mladosti ali i prolazeći kroz francusku Legiju stranaca, i kao član Srpske dobrovoljačke garde.
Bio je povezan sa Službom državne bezbijednosti Srbije za koju je izvršavao određene zadatke a kasnije, 1996. godine postaje komandant elitne jedinice srpske policije - JSO.
Ulemek je jedan od rijetkih kriminalaca tog perioda koji je i dalje živ, a od 2004. godine nalazi se u zatvoru zbog izvršenja brojnih krivičnih djela među kojima je i organizacija atentata na premijera Srbije dr Zorana Đinđića.
Ipak, svega mjesec i po dana pre atentata, Legija je sastavio pismo kojim se obratio javnosti odnosno srpskom narodu, izražavajući nezadovoljstvo stanjem u državi, rezultatima petooktobarskih promjena i razvojem situacije. Ipak, iz pisma koje je objavljeno u nekoliko tadašnjih medija, nije moglo da se nasluti da će samo mjesec dana nakon njega biti ubijen prvi demokratski premijer Srbije.
Legijino pismo prenosimo u cjelosti:
"Odbrojavaju nam posljednje dane, igrajući se sa našim sudbinama, kao uostalom vascelog naroda. Gaze posljednja uporišta nacionalnog ponosa i dostojanstva, pri čemu ljagaju iskrene patriote željeći da ih podvedu pod sopstvene kriterijume ponašanja i vladanja. A, koji su ispod i najnižih normi podaništva, pa i sopstvenog nipodaštavanja.
Prihvatili smo besplatnu ulaznicu za svijet 5. oktobra 2000. godine i učinili da taj put prođe bez prolivanja srpske krvi. Vjerovali smo da je taj demokratski globalni svijet sa nama i mi s njima. I kada smo tokom bombardovanja branili čast i dostojanstvo svoga naroda, kao vojnici i iskrene patriote, kada su nam se u sećanja urezivale slike poginulih, devojčice čije je snove raznjela bomba… Pa i sada, iako smo gorko otrežnjeni – postupcima i ponašanjima onih koji nas danas vode u taj isti svijet.
Pristigli na iskrenoj, spontanoj narodnoj volji, učinili su i čine sve da dokažu i pokažu kako im do te volje nije nimalo stalo. Umjesto da se 8. oktobra 2000. godine presaberu i jasno svima kažu kolika je cijena našeg priključenja modernim svjetskim integracijama, brojana u ljudskim glavama koje se moraju prinjeti Haškom tribunalu – okrenuli su se svojim sitnim političkim interesima i međusobnim trvenjima, odslikavajući na najgori mogući način svoju pravu ćud. A, onda je proradio srpski inat čije se granice ne mogu izmeriti, niti zaustaviti. I njihovim dojučerašnjim svjetskim mentorima bilo je odmah jasno, da umjesto ravnopravnih političkih partnera imaju pred sobom političke podanike koji stalno pomijeraju i iznalaze nove nivoe snishodljivosti.
Zar da im lekciju iz patriotizma sa temom Hag drže hrvatski političari o tome kako ipak postoje granice političkih kompromisa i narodnog dostojanstva? Obezvrijeđivanje i omalovažavanje sopstvene države kao da nema kraja… Zaklete demokrate, svjetski reformisti, pune dve godine drže za predsjednika čovjeka svrgnutog režima, političku marionetu koju su na kraju „kargom“ istovarili u Hagu. Kažu, smijenjen je direktor BIA, jer nije hteo da hapsi Šljivančanina i druge optužene za ratne zločine… Pitam se, šta bi bilo da ih je uhapsio? Da li bi mu možda dali orden ili bi ga ostavili da o njemu sudi narod i istorija… Pričaju o mafiji, kriminalu, o nesposobnosti policije… Nije policija kriva i nije tačno da je nesposobna, već je ispolitizovano rukovodstvo kojem je mera politički interes, a ne profesionalna obaveza. Kakva mafija, nekoliko raštrkanih bandi… Sve bi se dovelo u red veoma brzo, samo da postoji interes i volja pojedinaca. Jadna li je zemlja i policija u njoj ako joj slučajeve treba da rješava Ljubiša Buha, zvani Čume, svojim svjedočenjima. Još je tužnija činjenica da se takvima služe da ljagaju i ruše druge, one kojima je i te kako stalo do ove zemlje i ovoga naroda i koji su to nebrojeno puta pokazali i dokazali.
Ne mogu a da ne pomislim kako je ipak sve to djelo istih ljudi, onih kojima ništa nije sveto i kojima ni do čega što je srpsko – nije stalo! Pa ni do onih koji su krvarili i čija su mrtva tela razvlačena duž ratišta i od kojih je ostalo samo skromno sjećanje na izbledeloj fotografiji u spomen-sobi naših heroja u Kuli. Ako nećete i ne želite da poštujete bivše, pa ni sadašnje komandante, poštujte bar mrtve! Niko, pa ni istorija, to vam neće oprostiti. Još manje oni kojima se apsolutno nepotrebno na ovaj način dodvoravate. Treba da znate, svaki narod poštuje svoje vojnike.
Jer, oni su vojnici u službi otadžbine i samo to hoće i da budu. Valjda i zbog toga meni danas ne daju da budem to što jesam. Ali, zato hoće da budem ono što nisam, da sam radio – ono što nisam radio. Baš u tome je problem: jer oni rade ono što ne treba da rade, a pričaju ono što ne misle. Znači – lažu nas.
Zbog toga, mera mog života je veličina nacionalnog dostojanstva i patriotizma koji nosim u sebi, a ne količina podaništva i snshodljivosti koju pokazujem prema drugima. Posebno prema onima bez kojih ne možemo, niti hoćemo. Ali na pravi način. Bolje ćemo se razumjeti i više će nas i oni poštovati. Svijet nam se smijao, nisu mogli čudom da se načude kako taj čuveni reformski kurs trpi „miloševićevca“ na čelu Srbije? Ali, trebalo im je za lična potkusurivanja, koja svi mi svakoga dana i uživo gledamo i slušamo.
Spletkarenja, ogovaranja, skupštinsko-poslaničke interesne prebacivke u kojima više nikome živom nije jasno, pa izgleda ni njima samima, s kim su u koaliciji, za koga jesu a za koga nisu… Politika revanšizma i osvete, svak’ protiv svakoga, njen je osnovni moto. Kao da istorija od njih počinje…
Za kratko vreme, mnogo kratko, zaboravili su sve. Krčme posljednje kredite narodne volje u kojima ima mesta samo za njih same.
Narod, i ma ko drugi, izgleda da im više nije potreban. Ni za izbore, jer izgleda ni njih više neće biti. Vjeruju, ni nas, jer im je toliko stalo da nas se po svaku cijenu i na bilo koji način riješe…
Milorad Ulemek
28. januar 2003."
Legija je osuđen na 40 godina zbog organizacije ubistva premijera Đinđića, na 40 godina zbog ubistva Ivana Stambolića kao i 15 godina zbog pokušaja ubistva Vuka Draškovića.